– Marija, morat ćeš podići novac s oročenja. Najbolje odmah sutra ujutro, prije nego što banka zatvori za vikend.
Marko je to izgovorio kao da govori o nečem posve običnom. Sjedio je za kuhinjskim stolom, prstom prelazio po vijestima na mobitelu i nije se ni potrudio pogledati suprugu. Na štednjaku je tiho krčkao mesni temeljac, a kuhinjom se širio gust miris lovorova lista i svježe mljevenog papra. Marija je stajala kraj sudopera s napola oguljenom mrkvom u ruci. Ukočila se, zatim polako okrenula glavu. Na trenutak je pomislila da ga nije dobro čula zbog šuma vode. Zatvorila je slavinu i obrisala mokre prste o kuhinjsku krpu.
– Podići novac? – ponovila je mirno, premda joj se u grudima već počela stezati hladna opruga nemira. – S kojeg oročenja, Marko?
Tek tada je odvojio pogled od ekrana. Na licu mu se pojavio onaj poznati, blago pokroviteljski izraz koji je obično čuvao za nerazumnu djecu. Naslonio se u stolici i prekrižio ruke na prsima.
– Pa s kojeg drugog? S tvojeg štednog računa. Kod mene, znaš i sama, nema ništa. Iskrsnule su nepredviđene okolnosti i treba brzo ubaciti novac. Iznos nije malen, oko osam tisuća eura. Već sam izračunao, tvoje ušteđevine bit će taman dovoljno da se stvar riješi bez razvlačenja.

Marija je prišla stolu, pažljivo pomaknula stolicu i sjela nasuprot njemu. Osam tisuća eura. Taj je novac skupljala pune četiri godine, odričući se pravog odmora, skuplje odjeće i odlazaka kozmetičarki. Radila je kao glavna računovotkinja u maloj proizvodnoj firmi, uzimala dodatne izvještaje kući i noćima sjedila pred računalom dok je oči nisu pekle od umora. Ta je svota imala jasnu namjenu: temeljita obnova stare kuće za odmor koju je naslijedila od roditelja. Marko je to vrlo dobro znao. Nebrojeno su puta razgovarali o novom krovu, zamjeni prozora i uvođenju poštenog grijanja kako bi se ondje moglo boraviti i zimi, a ne samo ljeti.
– Kakve su to nepredviđene okolnosti? – upitala je, pokušavajući zadržati glas pod nadzorom. Ipak, prsti koje je stisnula u krilu izdajnički su joj pobijeljeli.
Marko je teško uzdahnuo, cijelim držanjem pokazujući koliko ga zamaraju ta suvišna pitanja.
– Luki treba pomoć.
Luka je bio Markov sin iz prvog braka. Odrastao muškarac od trideset godina, uvijek u potrazi za sobom, s poslovima koje je mijenjao čim bi naišla prva prepreka i s nevjerojatnim darom da upadne u mutne priče. Marija se prema posinku držala neutralno. Nije se previše miješao u njihov život, pojavljivao bi se uglavnom za blagdane i zatim opet nestajao.
– Ima problema s poslom? – oprezno je pitala.
– Može se i tako reći – Marko je skrenuo pogled prema prozoru. – Uzeo je opremu na leasing za vulkanizersku radionicu. Posao nije krenuo. Lokacija je bila loša, konkurencija ga je pregazila. Ukratko, napravio se dug. I to ne običan dug, nego prema ljudima s kojima se nije pametno natezati. Ako se do ponedjeljka ne plati, čekaju ga sud, blokada računa i oduzimanje automobila. A auto mu treba, sad dodatno vozi taksi. Kao otac ne mogu samo stajati sa strane.
Marija je slušala njegovo isprekidano objašnjenje, ali u njezinoj glavi, naviknutoj na precizne iznose, rokove i bilance, ništa se nije slagalo.
– Čekaj. Luka je uzeo opremu, posao je propao i sad se pojavio dug. Kakve to veze ima s nama? I još važnije, zašto govoriš kao da si odluku već donio u ime nas oboje? Moj račun znači krov i prozore na kući.
– Marija, kakav krov? – Marko je povisio glas, a u njemu se jasno začula razdraženost. – Čovjeku se život raspada! Kakvi prozori dolaze u obzir kad nekome iz obitelji prijete sudovi i ovrhe? Kuća može pričekati. Ta tvoja straćara neće se srušiti za godinu-dvije. Ovdje se radi o časti obitelji.
Riječ „straćara“, izgovorena usput, zaboljela ju je jače od same molbe da preda novac. Roditeljska kuća za Mariju nije bila obična nekretnina nego mjesto na kojem je skupljala snagu. Ondje je proživjela djetinjstvo.
