– …da pomognemo mom sinu, ti razaraš obitelj? Izbacuješ me iz stana?
– Iz mojeg stana – ispravila ga je Marija tiho, ali tako čvrsto da se više nije imalo što dodati. – Ti nisi tražio pomoć, Marko. Ti si zahtijevao da moj novac ode na pokrivanje tuđih pogrešaka. A zapravo ni to nije glavni problem. Problem je u tome što sam ti svih ovih pet godina bila samo korisna stvar u kući. Besplatna spremačica, kuharica i netko tko financira naš svakodnevni život. Umorila sam se. I više ne pristajem živjeti na taj način.
Marko je problijedio. U očima mu je na trenutak zatreperio strah, ali ga je gotovo odmah prekrila ljutnja. Tek tada mu je do svijesti doprlo da mu se udobnost na koju se naviknuo počinje izmicati ispod nogu.
– Zažalit ćeš ti zbog ovoga! – glas mu je puknuo i prešao u viku. – Misliš da možeš samo tako izbaciti muža na ulicu? Mi smo zakonski vjenčani! Imam pravo biti ovdje! A i vidjet ćemo još kako ćemo dijeliti imovinu. I ja sam ulagao u ovaj stan! Hodnik sam renovirao, da te podsjetim!
Marija je malo nagnula glavu i pogledala čovjeka s kojim je godinama dijelila krevet. U tom pokušaju da na kraju ipak ugrabi barem nešto, djelovao joj je gotovo jadno.
– Hoćeš reći da si promijenio tapete novcem koji sam ti ja dala? – upitala je mirno. – Marko, nemoj se sramotiti. Ovaj je stan kupljen osam godina prije nego što smo otišli u matični ured. Prema Obiteljskom zakonu, nemaš nikakva prava na njega. To je moja imovina stečena prije braka. A što se tiče tvojih ulaganja… Slobodno možemo izvaditi bankovne izvatke za posljednjih nekoliko godina pa pogledati tko je što plaćao. Vjeruj mi, računica neće biti na tvojoj strani.
Zinuo je od bijesa, hvatajući zrak kao da se guši. Njezina pravna sigurnost i ledena smirenost izbacile su ga iz ravnoteže. Nije imao za što uhvatiti se.
– I još nešto – nastavila je Marija, ne skrećući pogled s njega. – Toplo ti savjetujem da ne pokušavaš dizati kredit ili se zaduživati pozivajući se na činjenicu da si oženjen. U ponedjeljak ujutro predajem zahtjev za razvod. Svaki dug koji od danas napraviš bit će tretiran kao tvoja osobna obveza, a ne kao nešto učinjeno za potrebe obitelji. Pobrinut ću se da tako i bude.
Marko ju je gledao kao da pred sobom vidi nepoznatu ženu. Nestala je ona tiha, prilagodljiva Marija koja je uvijek nastojala smiriti napetosti i izbjeći sukob. Pred njim je stajala odrasla, pribrana žena koja je napokon odlučila zaštititi sebe.
– Kujo – procijedio je, grabeći ručku kovčega. – Obična kuja. Ostat ćeš sama pod stare dane, sa svim tim svojim novcem. Takva hladna i proračunata nećeš nikome trebati.
– Sretan put, Marko – rekla je Marija i odmaknula se korak unatrag, oslobađajući mu prolaz prema vratima.
Uz psovke je izvukao kovčege na stubište, a sportsku torbu naglo prebacio preko ramena. Još se jednom osvrnuo prema njoj. Čekao je, očito, da ga pozove natrag, da ga zaustavi, da zaplače, da pokaže barem trunku slabosti. Marija je samo šutjela i gledala ga. Marko se okrenuo i teškim koracima krenuo prema dizalu, vukući prtljagu po betonu.
Marija je zatvorila vrata za njim. Dvaput je okrenula ključ u bravi. Zatim je spustila zasun.
Stanom se razlila tišina, gusta i gotovo zvonka. Otišla je u kuhinju i natočila si svježu kavu. S toplom šalicom u rukama prišla je prozoru. Jesensko sunce oprezno se probijalo kroz sive oblake i obasjavalo požutjelo lišće na drveću u dvorištu.
U prsima više nije bilo ni težine ni uvrede. Ostao je samo neobičan osjećaj lakoće, gotovo nevjerojatan. Kao da je s leđa skinula ogroman ruksak prepun kamenja, koji je godinama nosila uz strmu uzbrdicu. Marija je otpila gutljaj vruće kave i prvi se put nakon dugo vremena iskreno nasmiješila.
Na proljeće će sigurno staviti nove prozore na vikendicu. Najbolje koje pronađe, s širokim klupčicama na kojima će cvjetati pelargonije. I više se nitko nikada neće usuditi njezin voljeni dom nazvati ruševinom.
Život je, zapravo, tek počinjao.
