Marija je ostala sama. Ugasila je plamenik, sjela na kuhinjski stolac i dlanovima prekrila lice. Suze se nisu pojavile. Umjesto njih ostali su samo golemi umor, težak poput olova, i praznina koja se sporo širila u njoj. Ispit. On joj je, dakle, priredio ispit vjernosti, a cijena tog ispita iznosila je osam tisuća eura.
Tako je sjedila gotovo sat vremena. Sumrak se polako uvlačio u stan, premazujući kuhinju sivim, hladnim nijansama. Kad je napokon ustala, nije upalila svjetlo. Krenula je tiho kroz prostorije. U hodniku su stajale njegove skupe kožne cipele, kupljene prije mjesec dana, uz objašnjenje da na poslu mora poštovati strogi kodeks odijevanja. U kupaonici su se na polici gurali njegovi strani losioni poslije brijanja, plaćeni njezinom karticom tijekom njihova zajedničkog odlaska u supermarket. U spavaćoj sobi, na noćnom ormariću, ležao je račun iz autoservisa na popriličan iznos; mijenjao je gume na svome automobilu.
Prišla je prozoru i naslonila čelo na hladno staklo. Dolje, na aveniji, automobili su žurili jedan za drugim, ulične svjetiljke već su gorjele, ljudi su hitali kućama, svojim obiteljima. A ona, kako se pokazalo, obitelj zapravo nije ni imala. Imala je čovjeka koji je s njom živio jer mu je pod njezinim krovom bilo udobno i toplo, sve dok nije došao trenutak da joj isprazni ušteđevinu.
Noć je prošla bez sna. Ležala je u praznom krevetu i slušala otkucaje zidnog sata. Marko se nije vratio ni navečer ni tijekom noći. Vjerojatno je otišao sinu ili nekom od prijatelja, kako bi im ispričao kakvu bezdušnu i proračunatu ženu ima.
Ujutro je odluka došla sama od sebe. Bila je jasna, čista poput stakla i jedina moguća. Nije u njoj bilo ni histerije ni želje za osvetom. Samo mirno utvrđivanje činjenice: bolest je predaleko uznapredovala, liječenje više nema smisla, mora se rezati.
Skuhala je sebi jaku kavu. Zatim je s gornjih polica izvadila dva velika plastična kovčega i jednu prostranu sportsku torbu. Položila ih je na krevet u spavaćoj sobi i počela sustavno, uredno, gotovo hladnokrvno pakirati Markove stvari.
Košulje je slagala pažljivo, prethodno zakopčavši svaki gumb kako se ovratnici ne bi izgužvali. Kravate je smotala u uredne valjke. Na dno kovčega stavila je teže pulovere i traperice. U sportsku torbu pospremila je tenisice, cipele i kućne papuče. Iz kupaonice su nestale sve njegove bočice, britvice i posudice. Nije zaboravila čak ni kremu za cipele i rezervne četke iz ormarića u hodniku.
Nije pravila scenu. Nije vikala, nije razbijala, nije mu slala poruke. Samo je iznijela njegove kovčege. Od svih mogućih odluka, ta joj se činila najispravnijom. Kad je sve bilo spakirano, odvukla je prtljagu u hodnik, što bliže ulaznim vratima. Na isto mjesto položila je i ključeve stana, one koje je on, po navici, ostavljao na stoliću kraj zrcala kad bi bijesan odlazio, uvjeren da će se ionako vratiti.
Oko podneva ključ se okrenuo u bravi. Marko je ušao u predsoblje. Za njim se uvukao miris ustajalog duhana i jučerašnjeg alkohola. Očito je tugu zalijevao s društvom. Izuvši se, podigao je pogled i naglo zastao. Put mu je zatvarala prava mala barikada od kovčega.
Najprije mu se na licu pojavilo nerazumijevanje. Zatim iznenađenje. A onda onaj pokroviteljski, gotovo podrugljiv smiješak. Bacio je ključeve na ormarić i prekrižio ruke na prsima.
– Što je sad ovo, Marijice? Dječji vrtić? Odlučila si glumiti uvrijeđenu djevojčicu? Praviš dramu ni iz čega. Smiri se i raspakiraj to. Jučer sam pretjerao, priznajem. Bio sam izvan sebe, živci su me ponijeli. Hajdemo razgovarati kao normalni ljudi. Našao sam drugo rješenje za Lukin problem.
Marija je izašla iz kuhinje. Nosila je obične kućne hlače i mekani pleteni kardigan. Izgledala je potpuno mirno.
– Mi više nemamo o čemu razgovarati, Marko – rekla je ravnim glasom, gotovo bez ikakve boje. – Spakirala sam sve tvoje stvari. Pregledaj ih. Ako sam nešto propustila, javi mi, poslat ću ti dostavom.
Smiješak mu je skliznuo s lica. Shvatio je da ovo nije predstava.
– Jesi li ti pri sebi? – napravio je korak prema njoj, ali mu se na putu ispriječio kovčeg. – Zar ćeš zbog toga što sam te samo zamolio okrenuti cijeli život naglavačke?
