i oštar od razdraženosti.
– Marina, što se kod vas događa? S vašom tvrtkom radim isključivo zbog vas. Tko je ta djevojka?
Nazvala sam Lanu, mirno joj nabrojila gdje je pogriješila, zatim sama ispravila cjenik i poslala Ivanu Sergejeviću novu poruku s točnim brojkama. Nakon toga ponovno sam kontaktirala Orion-Grupu, prošla s njima svaku stavku, provjerila uvjete, rokove i svaku rečenicu u dokumentu. Ugovor je ostao kod nas.
Na sve to otišlo mi je šest sati slobodne subote. Naravno, bez ikakve naknade.
Na idućem kratkom sastanku Marko Rašidović svečano je objavio:
– Lana je sjajno odradila posao s Orion-Grupom. Tako se to radi. Učite od nje.
Pogledao je prema meni. Lana se smješkala. Njezin slatkasti miris vanilije širio se prostorijom za sastanke, a meni se odjednom okrenuo želudac. Baš fizički, kao kad pojedeš nešto preslatko.
Nisam rekla ništa. Ali iste večeri, kod kuće, prvi put nakon četiri godine otvorila sam portal s oglasima za posao. Ne iz znatiželje. Ne da „samo bacim pogled”. Ozbiljno.
Prsti su mi neko vrijeme nepomično lebdjeli iznad tipkovnice. Životopis nisam dirala godinama. U njemu je još stajalo: voditeljica prodaje. A istina je bila drugačija — odavno sam nosila posao šefice odjela, samo što Marko Rašidović to nije vidio. Ili mu je bilo zgodnije da ne vidi.
Veljački sastanak održavao se u velikoj dvorani. Za stolom nas je bilo deset iz odjela, još dvoje pripravnika i Marko Rašidović na čelu. Vani je sipio gust snijeg, a radijator ispod prozora pucketao je dok se zagrijavao. S vješalice je dopirao miris mokre vune s nečijeg kaputa.
Marko je klikao kroz prezentaciju na ekranu. Moju prezentaciju. Ja sam je pripremila za rezultate iz siječnja: trideset i dva slajda, četiri večeri rada nakon završetka radnog vremena.
– Mjesečni rezultati – rekao je. – Marina, izvoli.
Ustala sam. Počela sam od brojki: kod Vektora rast od osamnaest posto, kod Orion-Grupe dvanaest, kod StrojAlijanse sedam.
– Stani – Marko je podignuo dlan. – Sedam posto ti nazivaš rastom? To je sramota. Lana, reci ti meni, bi li ti prihvatila sedam posto?
Lana se uspravila u stolici. Ovratnik njezine bluze kruto je zašuštao.
– Naravno da ne bih. Najmanje petnaest. Treba promijeniti pristup.
– Eto! – Marko je pljesnuo dlanom po stolu. – Čuješ li, Marina? Svježa perspektiva. Malo bi ti koristilo učiti od mlađih.
Stajala sam ispred ekrana. Deset pari očiju bilo je uprto u mene. Radijator je opet škljocnuo, a netko je za stolom zakašljao, neugodno, gotovo kao da se ispričava što uopće sjedi ondje.
– StrojAlijansa je zahtjevan klijent – rekla sam. – Dvije godine nisu imali nikakav pomak. Tih sedam posto rezultat je pregovora koji su trajali pet mjeseci. Četrnaest sastanaka.
Marko Rašidović nije mi dopustio da dovršim.
– Marina – nagnuo se prema naprijed – donio sam odluku. Lana od danas postaje viša voditeljica. Njoj ćeš podnositi izvještaje za StrojAlijansu i Vektor.
Tišina je pala kao debeli sloj vate. Netko je ispustio kemijsku. Otkotrljala se preko stola, skliznula s ruba i završila na podu. Nitko se nije pomaknuo da je podigne.
Ona je ovdje pet mjeseci. Ja sam osam godina. Moji klijenti. Moje brojke. Mojih četrnaest milijuna.
– Lana ima nov pristup – nastavio je Marko. – Meni trebaju rezultati, ne radni staž. Budi zahvalna što te uopće držim, Marinice.
Opet.
Pokupila sam papire. Bez riječi. Izašla sam iz dvorane, prošla hodnikom i stigla do svog stola. Noge su mi bile kao od pamuka. Linoleum je tiho škripao pod svakim korakom.
Kaktus je, kao i uvijek, stajao na rubu stola. Zemlja u tegli bila je potpuno suha; zaboravila sam ga zaliti. Natočila sam vodu iz aparata u plastičnu čašu i izlila je u zemlju. Ruke mi više nisu podrhtavale.
Zatim sam ponovno otvorila stranicu s oglasima za posao. Ovaj put bez ikakvog kolebanja.
Za tri dana sredila sam životopis. Napisala sam ga gotovo iznova: osam godina iskustva, četrnaest milijuna prometa, tri ključna ugovora, dvanaest manjih klijenata. Samo činjenice, brojke i rezultati. Ni jedna suvišna riječ.
Nakon tjedan dana stigla su tri odgovora. Nakon dva tjedna — razgovor. Tvrtka Renova-Trade, konkurencija. Ured im je bio na drugom kraju Zagreba, ali to mi više nije značilo baš ništa.
Komercijalna direktorica bila je žena od oko pedeset godina, s pažljivim pogledom i kemijskom kojom nije pisala, nego razmišljala. Vrtjela ju je među prstima dok me slušala. Iza prozora blistalo je oštro veljačko nebo, a krovovi su bili posuti snijegom.
– Marina, proučila sam vaše rezultate – rekla je. – Promet od četrnaest milijuna nije mala stvar. Spremni smo vam ponuditi poziciju voditeljice ključnih klijenata. Plaća bi bila tisuću dvjesto eura, uz postotak od novih ugovora.
Tisuću dvjesto. Gotovo dvostruko više. Kimnula sam, a lice mi nije odalo ništa. No ispod stola prsti su mi se toliko čvrsto zarili u rub bluze da se tkanina zgužvala.
– Trebaju mi dva tjedna – rekla sam.
– Uzmite i tri. Vrijedne ljude vrijedi čekati.
Vrijedne ljude vrijedi čekati. Četiri riječi. U osam godina od Marka Rašidovića nisam čula ništa ni približno tome. Nikada. Njemu nije ni padalo na pamet da se vrijedni ljudi mogu cijeniti. On je bio uvjeren da takvi ionako nemaju kamo.
Vratila sam se u ured i šutjela. Radila sam kao i uvijek. Slagala izvještaje, zvala klijente, odgovarala na poruke. Nikome nisam rekla ni riječ.
A onda me Marko pozvao k sebi. Nasamo. Njegov kabinet, kao i obično, mirisao je na njegovu tešku, drvenastu kolonjsku vodu.
– Marina, malo sam prenaglio na sastanku. Znaš već, ponekad znam biti grub.
Popravio je prsten na ruci. To nije bila isprika. Više obavijest, izrečena tonom kojim bi rekao da vani pada snijeg.
– Razmislio sam i odlučio: nakon polugodišta isplatit ću ti bonus. Dobar bonus. Za lojalnost. Ti si ipak lojalna, zar ne, Marinice?
