Pogledala sam ga. Stolna je lampa jedva čujno zujala. Iza prozora prostiralo se sivo dvorište, kontejneri za smeće i nečiji automobil kojem su se brisači zalijepili od hladnoće.
– Hvala, Marko – odgovorila sam.
Izašla sam iz njegova kabineta. I prvi put nakon dugo vremena kroz glavu mi je prošla misao: možda pretjerujem s tim životopisom. Možda me on zaista cijeni, samo to ne zna pokazati na normalan način. Možda će taj bonus ipak nešto promijeniti.
Možda će se sve još nekako posložiti.
Nije se posložilo.
U travnju je Marko sazvao sastanak s vrhom tvrtke. Generalni direktor stigao je iz Zagreba, uz njega dva zamjenika i financijski direktor. Velika dvorana za sastanke, kava poslužena u bijelim šalicama, miris svježe otisnutih brošura koje su upravo donijeli iz tiskare.
Tri sam tjedna radila na strategiji zadržavanja najvažnijih klijenata. Četrdeset slajdova. Na svakome brojke, procjene, rizici, konkretni koraci. Provjeravala sam svaki podatak, zvala klijente, ispitivala njihove potrebe, usklađivala formulacije. Bio je to najbolji materijal koji sam napravila u svih osam godina rada ondje.
Marko je zatražio da mu završnu verziju pošaljem e-mailom, „čisto da pogleda prije sastanka”. Poslala sam je u nedjelju navečer. Odgovorio je jednom jedinom rečenicom: „U redu, vidio.”
U ponedjeljak ujutro stao je pred rukovodstvo i prezentaciju održao sam.
Moji slajdovi. Moje tablice. Moje rečenice. One iste koje sam brusila do tri ujutro jer mi je „privlačenje” zvučalo hladno i birokratski, a „dugoročni rad s klijentima” imalo je više smisla i života. Na naslovnom slajdu pisalo je: „Pripremio: M. K., direktor poslovnice.”
Mene nije bilo nigdje. Ni u fusnoti.
Sjedila sam u trećem redu. Generalni direktor kimnuo je na nekoliko mjesta. Financijski je nešto zapisivao u bilježnicu. Marko je govorio sigurno, bez zastajkivanja, s osmijehom u pravim trenucima i pauzama ondje gdje su trebale biti. Svaki put kad bi zamahnuo rukom, prsten na malom prstu kratko bi zabljesnuo pod svjetlom.
To su moji slajdovi. Moje brojke. Moja tri tjedna. Moje noći bez sna.
Kad je sastanak završio, generalni mu je pružio ruku.
– Marko, odlično odrađeno. Vidi se da držiš stvari pod kontrolom.
– Trudimo se – nasmiješio se Marko.
Pričekala sam da svi izađu. Hodnik se ispraznio. U zraku su ostali miris kave i tuđeg parfema. Prišla sam mu. Linoleum je zaškripao pod mojom petom.
– Marko. To je bila moja prezentacija.
Pogledao me. Prvi put nakon tko zna koliko vremena ravno u oči. Ne preko mene, ne iznad moje glave. Baš u mene.
– Marina, to je zajednički rad. Mi smo tim. Nema potrebe da brojimo tko je što napravio.
– Moje ime nije bilo navedeno ni na jednom mjestu.
– Zato što ovo nije solo nastup, nego odjel – glas mu se odmah stvrdnuo, a pogled skliznuo negdje u stranu. – Ja sam direktor. Ja predstavljam rad odjela. Ti si dio tog odjela. Budi zahvalna što sam uopće iskoristio tvoj materijal. Mogao sam ga napisati i sam.
Budi zahvalna. Opet isto.
Nešto toplo i teško podiglo mi se u grlu. Nisu to bile suze; odavno sam se odviknula plakati na poslu. Bilo je to više nalik tišini. Onakvoj tišini u kojoj je odluka već donesena, samo je još nisi izgovorila naglas.
Bonus nakon polugodišta nikada nisam dobila. Ni centa. Kad sam ga pitala za to, Marko je samo odmahnuo rukom.
– Srezali su nam budžet odozgo. Riješit ćemo to u sljedećem kvartalu.
Sljedeći kvartal. Još jedno „poslije”. Još jedno odgađanje u nizu. Koliko ih se nakupilo u te četiri godine, više nisam ni brojila.
Drugi put nisam pitala.
Te večeri, kod kuće, uzela sam mobitel i pronašla broj komercijalne direktorice iz „Renova-Tradea”.
– Ivana? Ovdje Marina. Spremna sam.
– Drago mi je to čuti. Kad možete početi?
– Za dva tjedna. Moram odraditi otkazni rok.
Prekinula sam poziv i ostala gledati kroz prozor. S druge strane stakla bilo je dvorište, ljuljačke, ulična svjetiljka s mutnom žaruljom. Obična proljetna večer. I mir. Ona posebna tišina koja dođe nakon odluke. Ne zastrašujuća. Samo mirna.
Otkaz sam napisala u petak. Rukom, na čistom bijelom papiru. Slova su bila ravna; ruka mi nije zadrhtala ni jednom. Tinta se brzo osušila, jer je zrak u uredu uvijek bio suh.
Stavila sam papir na Markov stol u osam i trideset, prije jutarnjeg kratkog sastanka. Došao je u devet, ugledao list, podignuo ga, pročitao i sjeo.
– Što je ovo?
– Zahtjev za otkaz. Na moj zahtjev. Uz dva tjedna otkaznog roka.
Okretao je papir među prstima. Prsten mu je kliznuo po rubu lista.
– Marina. Daj, nemoj se ponašati kao dijete. Kamo ćeš ti?
– U drugu tvrtku.
– Koju? – suzio je oči.
– Nije važno.
– Kako nije važno? Imaš četrdeset osam godina. Tržište je puno mladih ljudi koji jedva čekaju dokazati se. Nigdje nećeš dobiti uvjete kakve imaš ovdje.
Gledala sam ga. U taj prsten. U košulju koja mu je, kao i uvijek, bila tijesna preko ramena. U fotografiju na zidu iza njega, na kojoj se rukuje s nekim dužnosnikom pri otvaranju poslovnice. Osam godina gledala sam tu fotografiju. Svaki dan.
– Marko, četiri godine bez povišice. Osam odbijenih razgovora o napredovanju. Bonus koji nikada nije isplaćen. Prezentacija u kojoj nije bilo mog imena. Cijelo to vrijeme radila sam. Šutjela sam i radila dobro. Vi to znate.
Nije rekao ništa. Prstima je sitno bubnjao po stolu, nervozno i brzo.
– Ne tražim više ništa. Samo odlazim.
– Dobro – naslonio se u stolcu. – Uzmi dva dana da razmisliš. Možda ti mogu korigirati plaću. Recimo, za pedeset eura.
Pedeset eura. Nakon četiri godine – pedeset eura. Već sam znala da me u „Renova-Tradeu” čeka tisuću dvjesto eura plus postotak, ali njemu to nisam imala namjeru reći.
– Zahtjev je na stolu – rekla sam i izašla.
Ta dva tjedna otkaznog roka razvukla su se sporo. Predala sam poslove. Ne Lani, jer ona nije znala ni polovicu nijansi.
