Nije joj se dalo ulaziti u detalje, niti je željela shvatiti sve one sitne razlike koje su u ovom poslu značile više nego što se na prvi pogled činilo. Zato sam za svakog klijenta napisala posebne upute. Dvadeset i tri stranice. U njima je bilo sve: kontakti, navike, dogovoreni uvjeti, osjetljive točke. Tko radije razgovara telefonom, a kome se mora pisati isključivo mailom. Tko ne podnosi kašnjenje ni pet minuta, a tko sam redovito zakasni pola sata i ponaša se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Marko više nijednom nije spomenuo moj otkaz. Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Na jutarnjim kratkim sastancima obraćao se svima osim meni. Kao da me već nema.
Kolege su me promatrali iskosa, ali nitko nije ništa govorio. Jedino mi je djevojka iz računovodstva, ona ista koja mi je greškom poslala platnu listu, prišla jednom u hodniku i gotovo šapatom rekla:
– Dobro radiš, Marina.
Posljednjeg dana stigla sam u ured u osam. U zraku se miješao miris kave iz automata i ona ustajala prašina iz uredskog tepiha. Jutarnje sunce padalo je preko poda u kosoj, svijetloj traci, a u njoj su lebdjele sitne čestice prašine.
Prebrisala sam stol. Svoje stvari složila sam u vrećicu: šalicu, bilježnicu, kemijsku, fotografiju sina.
I kaktus.
Bio je malen, posađen u glinenu posudu s napuklinom sa strane. Osam godina stajao je na tom mjestu. Preživio je tri selidbe ureda, dva renoviranja i jedno curenje vode sa stropa. Zemlja mu je bila još lagano vlažna i topla jer sam ga prethodne večeri zalila. Namjerno.
Primila sam teglicu objema rukama. Glina je bila ugrijana od radijatora, hrapava pod prstima, s onom tankom pukotinom s desne strane.
Lana je sjedila za svojim stolom. Oko nje se širio slatkasti miris vanilije. Noktima je kuckala po tipkovnici.
– Odlaziš? – upitala je, ne podižući pogled.
– Odlazim.
– Pa, sretno onda – slegnula je ramenima. – Marko je rekao da će bez problema naći zamjenu.
Nisam joj odgovorila. Uzela sam vrećicu, privila teglicu uz sebe i izašla. Vrata su se zatvorila tiho, mekano, bez udarca.
Na stubištu se osjećalo proljeće. Netko je na odmorištu ostavio otvoren prozor, pa je unutra ulazio topao travanjski zrak, zajedno s udaljenim zvukom automobilske sirene. Spustila sam se do prizemlja i izišla na ulicu. Sunce me zaslijepilo pa sam na trenutak sklopila oči.
Osam godina. I gotovo.
Ali ne baš potpuno.
Prvi poziv Marku stigao je pet dana poslije.
Gospodin Ivan iz „Orion Grupe” nije nazvao mene. Nisam mu dala broj iz nove tvrtke. Nazvao je Marka.
– Marko, gdje je Marina? Produženje ugovora nam je za tjedan dana, a vaša nova menadžerica ne zna odgovoriti ni na najosnovnija pitanja. Brka uvjete, ne razumije specifičnosti posla. Mi smo radili s Marinom. Osobno. Sedam godina.
Drugi poziv uslijedio je nakon još dva dana. „Vektor”. Direktor nabave, inače vrlo smiren čovjek, govorio je hladno i odmjereno:
– Sedam godina sve smo rješavali preko Marine. Vaša djevojka ne zna naše uvjete i ne sjeća se dogovora. Razmotrit ćemo nastavak suradnje.
U poslovnom rječniku rečenica „razmotrit ćemo nastavak suradnje” značila je samo jedno: raskinut ćemo ugovor.
Treći se javio „Gradnja Savez”. Isti onaj klijent s „sramotnih” sedam posto rasta.
– S Marinom surađujemo već sedam godina. Poznavala je naš posao bolje nego neki naši zaposlenici. Bez nje ne vidimo razlog da nastavimo.
Tri poziva u deset dana. Tri najveća ugovora. Četrnaest milijuna eura prometa. Upravo onih četrnaest milijuna zbog kojih sam četiri godine sjedila na plaći od šesto osamdeset eura.
Nisam nikoga vrbovala. Nisam zvala klijente. Nisam davala naslutiti, nisam molila, nisam spletkarila. Samo sam otišla. A oni su me pronašli sami.
Gospodin Ivan nazvao me tjedan dana kasnije. Do broja je došao preko zajedničkih poznanika.
– Marina, gdje ste sada?
– U „Renova-Tradeu”. Voditeljica sam odjela za klijente.
– Odlično. Pošaljite nam novi ugovor.
I tako su dolazili jedan za drugim. „Vektor” je prešao za dva dana. „Gradnja Savez” za tjedan. Četrnaest milijuna eura prometa. Osam godina povjerenja. To nije bila funkcija. Nije bila tvrtka. Nije bio logo na memorandumu. To sam bila ja. Moj glas s druge strane linije. Moji odgovori na mailove u deset navečer. Moje pamćenje rođendana supruge gospodina Ivana i činjenice da direktor „Vektora” ima alergiju na cvijeće, pa se buketi ne nose na njihove pregovore. Takve se stvari ne mogu zamijeniti novom menadžericom s mirisom vanilije.
Marko me nazvao tri tjedna nakon mog odlaska. Bila je večer. Stajala sam pokraj prozora u novom uredu, prostranom i svijetlom, sa širokom prozorskom daskom. Na zaslonu mobitela pojavilo se njegovo ime.
Gledala sam u ekran. Prst mi je ostao iznad tipke.
Nisam se javila.
Nazvao je ponovno. Pa još jednom. Tri poziva zaredom. Zatim je stigla poruka: „Marina, moramo razgovarati. Nazovi me.”
Nisam ga nazvala.
Sutradan mi se javila bivša kolegica iz računovodstva. Poruka je bila kratka: „Marko je izvan sebe. Lana ne može izdržati tempo. Dvoje pripravnika dalo je otkaz. Direktor ga je pozvao na razgovor. Odjel se raspada.”
Pročitala sam poruku. Zaključala mobitel i položila ga na stol, ekranom prema dolje.
Na širokoj prozorskoj dasci mog novog ureda stajao je kaktus. Onaj isti, u glinenoj teglici s pukotinom. Osam godina virio je s uskog ruba starog stola, stisnut između monitora i hrpe fascikala. Bez dovoljno svjetla, bez prostora, bez zraka. Stajao je ondje i šutio.
Baš kao i ja.
A ovdje je imao sunce od jutra do podneva, široku dasku, topli zrak uz veliko okno. I svježu zemlju koju sam mu dodala za vikend.
I procvao je.
Prvi put u osam godina.
Na samom vrhu pojavio se mali ružičasti pupoljak — pomalo smiješan, jarkih boja i tvrdoglavo živ.
Vrhom prsta dotaknula sam laticu. Bila je topla.
Nekima je dovoljno samo dati prostor. I svjetlo. I prestati ih pritiskati.
