Martina, naravno, nije imala ni najmanju namjeru prati tuđu odjeću. Samo je Sandri gurnula vrećicu u ruke i suho joj rekla da se praonica nalazi u zgradi odmah pokraj njihove. Sandra je samo slegnula ramenima, kao da je to uopće ne dira, pa se bez imalo nelagode smjestila za stol.
— Baš vam je dobro ovdje — progovorila je punih usta, gurajući u sebe salamu. — Lijepo ste sredili stan, namještaj vam je skup, sve se sjaji. Odakle vam novac za takvo razbacivanje?
— Molim? — Martina je na trenutak pomislila da nije dobro čula.
— Pitam odakle vam pare — ponovila je Sandra, bez ikakvog srama. — Goran stalno kuka kako nema ništa. A vi živite u samom centru, u stanu kao iz časopisa!
Martini je krv počela udarati u sljepoočnice. Ipak se pokušala obuzdati. Među Goranovom rodbinom bilo je i pristojnih ljudi, a Sandra je bila baš ona vrsta osobe koja bi sutra svima mogla ispričati što god joj padne na pamet.
— Postoji jedno tajno mjesto — rekla je Martina polako.
Gosti su se čak malo nagnuli prema njoj, očekujući valjda kakvo veliko priznanje. Martina je napravila dugu stanku, a zatim jasno, glasno i gotovo slog po slog izgovorila:
— Zove se: zaposlite se i radite.
— Pa radimo mi, draga moja! — uvrijeđeno je uzvratila Sandra. — Samo što se poštenim radom ne može puno zaraditi. A vama, koliko vidim, ide odlično. Znači, negdje nešto maznete, malo ovdje, malo ondje. Podijelite koju kunu s obitelji, pa ni mi nikome nećemo ništa pričati.
Martina je tresnula šalicom o stol toliko snažno da je tekućina poskočila, a zatim ustala.
— Dosta. Meni je stvarno dosta, Gorane! Ili zovi taksi svojoj sestri, ili ih odsad sam poslužuj, zabavljaj i ugošćuj. Ja idem spavati. I neka se nitko ne usudi probuditi me, jer ću, kunem se, zvati policiju.
Još je dugo ležala budna i kroz zidove slušala prigušene glasove, šuškanje, lupkanje i nejasne zvukove iz kuhinje i dnevne sobe. Na kraju je namjestila alarm za šest ujutro, okrenula se na drugu stranu i zaspala.
Kako je i pretpostavila, Sandra je sa svojim „dečkima” ostala prespavati. Martina, međutim, nije imala ni volje ni živaca ujutro ponovno gledati tu napornu ženu, pa se tiho spremila i otišla na posao prije nego što su se ostali probudili. Goran ju je zvao i slao poruke, ali mu nije odgovarala. Uživala je u tišini, redu i činjenici da je nitko ništa ne traži.
Na posao je stigla sat i pol ranije nego inače. Skuhala je kavu, sjela za stol i mirno počela pregledavati dokumente koji su je čekali.
Poslije radnog vremena svratila je u trgovinu. Kad je parkirala pred zgradom, nazvala je muža.
— Halo. Gorane, siđi dolje. Treba ponijeti namirnice u stan.
— Zar ih baš nikako ne možeš sama odnijeti? — upitao je Goran pospano, zijevajući.
— Ne mogu! — Martina je osjetila kako joj se ljutnja ponovno diže. — Budi sretan što nisam tebe poslala u nabavu. Sama se spremam za vlastiti rođendan.
Istina je bila da je u njihovoj obitelji većinom zarađivala ona. Posljednjih nekoliko godina napredovala je na poslu, a s njezinom pozicijom rastao je i prihod. Upravo zahvaljujući tom novcu stan je bio moderno uređen, a u garaži su imali dobar automobil. Goran je nekad bio ambiciozan i uspješan, ali je s godinama sve više odustajao od sebe. Umjesto usavršavanja, dodatnog rada ili sporta, birao je kauč i nogomet na televiziji.
Muž je dovukao vrećice do hodnika, spustio ih na pod i bez riječi se ponovno ispružio pred ekranom.
Martina je otvorila vrata kuhinje i ukočila se.
Prljavo posuđe bilo je posvuda. Po stolu, sudoperu, radnoj plohi. Ostaci hrane stajali su nepokriveni, a otvorene skupe salame i sirevi, koje je čuvala za rođendansku proslavu, bili su načeti i razbacani. U staklenci od crvenog kavijara, kupljenog posebno za tu priliku, netko je gasio opuške. Kuhinjom se širio grozan, težak smrad.
— Pa ovo je… — Martina nije mogla pronaći nijednu pristojnu riječ.
Pića koja je namijenila gostima ili su bila popijena do kraja ili su stajala otvorena, kao da je netko namjerno odlučio uništiti sve što je pripremila.
— Martina — oglasio se Goran iz dnevne sobe. — Imamo jednu situaciju. Pisali su mi brat, Marko Arhipov, i stric Bruno. Kažu da neće doći na tvoj rođendan.
— Zašto? — Martina se iskreno uzrujala.
Jelovnik je već bio isplaniran prema točnom broju ljudi. Osim toga, baš je te članove obitelji željela bolje upoznati. Grad nije bio velik, a obitelj Arhipov ondje je imala prilično ugledan položaj.
— Ne znam… — promrmljao je Goran i skrenuo pogled u stranu.
Martina ga je oštro pogledala.
— Vidim da mi nešto prešućuješ. Hajde, govori.
