— Ne možete čovjeku izgovoriti takvo što u lice i zatim samo otići.
— Mogu.
— Naravno da možete — odbrusila je Ana. — Vi ste Marko Alkasar. Vas se svi boje kao smrti.
Pogledao ju je, a u njegovim se očima prvi put pojavilo nešto što je nalikovalo na običnu, ljudsku toplinu.
— A vi?
Ani su kroz glavu prošle Ivanove riječi, njegov hladan glas dok ju je nazivao „neprivlačnom za javnost“. Sjetila se Mijina osmijeha preko ruba šalice kave. Sjetila se majke, koja joj je savjetovala da što prije sve zaboravi.
Podignula je bradu.
— Ne.
Markov se pogled jedva primjetno smekšao.
Iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao je crnu posjetnicu i spustio je pokraj njezine čaše.
— Onda dobro — rekao je. — Nazovite me kad odlučite da vam je dosta toga da drugi pišu završetak vaše priče.
Nakon tih riječi jednostavno je otišao.
Ana je ostala sjediti sama, gledajući u karticu.
Na njoj nije bilo nikakve titule.
Nije bilo naziva tvrtke.
Samo telefonski broj utisnut srebrnim slovima.
A ispod njega, još dvije riječi:
Marko Alkasar.
Tri dana nije ga nazvala.
Uvjeravala je samu sebe da moćni muškarci nikome ne pomažu bez razloga. Govorila si je da je osveta ispod njezina dostojanstva. Da će biti dovoljno pojaviti se na vjenčanju uspravne glave, mirna i dostojanstvena.
A onda ju je nazvala majka.
— Ana — rekla je Vesna onim medenim glasom koji je uvijek najavljivao otrov — Mia me zamolila da ti prenesem neka za vjenčanje odjeneš nešto pristojno. Nešto skromno. Ništa preusko. Ne želi da se ljudi osjećaju neugodno.
Ana je zatvorila oči.
— Evo ga — šapnula je.
— Što?
— Ništa, mama.
— I, molim te, nemoj doći sama i izgledati kao da te netko sažalijeva. Ljudi će pomisliti da još uvijek patiš za Ivanom.
Nešto se u Ani ukočilo.
Pogled joj je pao na crnu posjetnicu koja je ležala na kuhinjskom pultu.
Na trenutak je vidjela sebe upravo onako kako su je oni željeli vidjeti: tihu, povrijeđenu, zahvalnu za mrvice poštovanja koje bi joj možda dobacili.
Zatim je posegnula za telefonom.
Marko se javio nakon drugog zvona.
— Ana.
Udahnula je.
— Rekli ste da nazovem kad mi bude dosta.
— I?
Glas joj se nije zatresao.
— Dosta mi je.
Na drugoj strani nastala je tišina.
Potom je Marko rekao:
— Na vjenčanje odjeni crveno.
Ana je zbunjeno trepnula.
— Molim?
— Crveno. Ne crno. Ne bež. Ne bilo što što izgleda kao isprika zato što postojiš.
Unatoč svemu, gotovo se nasmiješila.
— A vi?
— Bit ću ondje.
— U kojem svojstvu?
Ovaj put čula je osmijeh u njegovu glasu.
— Kao čovjek kojeg su im svi savjetovali da ne pozovu.
4. dio — Crvena haljina zbog koje je utihnulo tristo uzvanika
Dan Mijina vjenčanja osvanuo je u suncu i okrutnosti.
Plitvičko imanje blistalo je pod savršeno plavim nebom. Velika vila na uzvisini, okružena vrtovima, bijelim ružama, fontanama i kamenim stazama, izgledala je kao kulisa za naslovnicu skupog časopisa. Gosti su pozirali za fotografije kao da se natječu tko će ostaviti dojam da mu život nikada nije dotaknula ni najmanja pukotina.
Ana je stigla upravo u trenutku kad je gudački kvartet započeo svečanu melodiju.
Polako je izašla iz crnog terenca.
Crvena haljina nije bila skromna.
Bila je profinjena, krojena uz tijelo i nemilosrdno privlačila poglede. Svila joj je klizila niz obline poput plamena. Kosa joj je u mekim valovima padala preko jednog ramena, a usne su joj bile obojene nijansom zrele trešnje. Na njoj nije bilo ni traga stidu. Ni jedne isprike.
Na jedan zaustavljeni trenutak činilo se kao da je cijelo dvorište zaboravilo disati.
Prva ju je opazila njezina rođakinja Petra.
— Ana? — izustila je zaprepašteno.
Šapat se proširio među uzvanicima poput vjetra.
— Došla je.
— Izgleda nevjerojatno.
— Je li to stvarno ona?
Ana je krenula naprijed sama, osjećajući svaki pogled na koži.
Tada su se otvorila i druga vrata terenca.
Iz vozila je izašao Marko Alkasar.
Šapat nije postupno zamro.
Nestao je odjednom, kao da ga je netko presjekao nožem.
Muškarci su se uspravili. Žene su zurile u njega. Konobari su zastali s pladnjevima u rukama. Negdje kod ulaza jedan od Ivanovih poslovnih partnera ispustio je čašu šampanjca na šljunak.
Marko je nosio tamnosivo odijelo bez kravate, a izraz njegova lica bio je toliko miran da bi sam po sebi mogao podići tlak nekolicini utjecajnih ljudi.
Ponudio je Ani ruku.
Oklijevala je samo sekundu prije nego što ju je prihvatila.
Toplina njegova dlana prekrila joj je prste.
— Spremna? — promrmljao je.
— Ne.
— Dobro. Strah izoštrava pažnju.
Pogledala ga je iskosa.
— Treba li me to utješiti?
— Ne. Ali izgledaš previše veličanstveno da bi ti utjeha uopće trebala.
Anino srce izdajnički je poskočilo, brzo i glupo.
Ušli su zajedno.
U dnu vrta, pod lukom od bijelih ruža, stajala je Mia u vjenčanici.
Bila je lijepa. Krhka. Sjajna. Upravo onakva žena za koju je Ivan govorio da „dobro izgleda uz njegovu sliku“.
No kad je Mia ugledala Anu, osmijeh joj je zadrhtao.
A kad je vidjela Marka, nestao je sasvim.
Ivan se okrenuo, slijedeći njezin pogled.
Boja mu je iz lica iščeznula tako naglo da je prizor gotovo djelovao namješteno.
Vesna je požurila prema njima, a biseri na njezinu vratu poskakivali su pri svakom koraku.
— Ana — prosiktala je, ljubeći zrak pokraj kćerina obraza. — Što ti to izvodiš?
— Prisustvujem — slatko je odgovorila Ana. — Zar nisi sama inzistirala?
Majčine su oči odletjele prema Marku.
— A ovo je…?
Marko je pružio ruku.
— Marko Alkasar.
Vesna je nije odmah prihvatila. Gledala je njegovu ruku kao da joj nudi zmiju.
Naposljetku je vrhovima prstiju dotaknula njegove.
— Naravno — prošaptala je. — Znamo tko ste.
— I pretpostavljao sam.
Riječi su bile uljudne.
Ton nije.
Mia im je prišla, pridržavajući rub haljine rukama koje su drhtale.
— Ana — rekla je, s osmijehom koji je bio previše sjajan da bi bio iskren. — Kakvo iznenađenje.
— Sama si me pozvala.
— Da, ali… — Mia je pogledom prešla preko crvene haljine. — Ova je boja ipak malo previše smjela za obiteljsko vjenčanje.
Ana se nasmiješila.
— Kao i udaja za zaručnika vlastite sestre.
Teta koja je stajala nedaleko zagrcnula se pićem.
Mijine su oči zasjale od bijesa.
Ivan je stao pokraj nje, s tankim, zategnutim osmijehom.
— Ana — rekao je. — Izgledaš… drukčije.
— Napokon sam pronašla ogledalo koje nisu držale kukavice.
Čeljust mu se ukočila.
Zatim se okrenuo prema Marku.
— Gospodine Alkasar. Nisam znao da poznajete Anu.
— Vi mnogo toga ne znate — hladno je odgovorio Marko.
Ivan se napregnuo.
— Molim?
Marko se tek neznatno nagnuo prema njemu.
— Rekao sam upravo ono što sam mislio.
Organizatorica vjenčanja pojavila se među njima, znoj joj je klizio ispod slušalice na uhu.
— Ceremonija će početi svakog trenutka. Molim vas, zauzmite svoja mjesta.
Ana je očekivala da će joj Marko pustiti ruku i nestati negdje u sjenovitom kutu.
Umjesto toga, otpratio ju je do drugog reda.
Do reda namijenjenog obitelji.
Vesna je izgledala zatečeno.
Ana je sjela pokraj majke, a Marko se smjestio s njezine druge strane.
Majka se nagnula prema njoj i prošaptala:
— Nemoj osramotiti obitelj.
Ana je gledala ravno prema Miji, koja je buket stiskala toliko snažno da su joj zglobovi pobijeljeli.
— Zanimljivo — šapnula je Ana zauzvrat. — A ja sam mislila da je to naša obiteljska tradicija.
Svećenik je započeo obred.
Mia i Ivan stajali su pod cvjetnim lukom, držeći se za ruke, s osmijesima koji su bili toliko napeti da su gotovo boljeli za gledati.
Sve je djelovalo normalno.
Gotovo.
Sve dok svećenik nije izgovorio: „Ako netko zna razlog zbog kojega ovo dvoje ne bi smjelo sklopiti brak…“
Među gostima prošao je nervozan smijeh.
Ana je osjetila kako se Marko pomaknuo pokraj nje.
Dah joj je zastao.
Nije ustao.
Nije progovorio.
Umjesto toga, zazvonio je Ivanov mobitel.
Glasno.
Jednom.
Drugi put.
Treći put.
Ivan je pokušao utišati zvuk, ali ruke su mu se tresle.
Zatim je zazvonio još jedan telefon.
Pa još jedan.
Onda odjednom dvadesetak njih.
Gosti su počeli spuštati poglede prema ekranima.
Lica su se mijenjala.
Zbunjenost.
Šok.
Shvaćanje.
Užas.
Mia se naglo okrenula.
— Što se događa?
Ivan je ukočeno zurio u vlastiti mobitel.
Ana je vidjela poruku koja se odrazila u njegovim očima.
Svakom uzvaniku poslana je datoteka.
Naslov poruke glasio je:
„PRIJE NEGO ŠTO NAZDRAVITE VJENČANJU LEDESME, TREBALI BISTE ZNATI ZA KOGA PODIŽETE ČAŠU.“
Ivan je pogledao Marka.
Marko se nije ni pomaknuo.
Samo je rekao:
— Sada se ceremonija može nastaviti.
5. dio — Mladoženjin osmijeh nestao je prije prve prisege
Prva snimka otvorila se na nečijem telefonu u trećem redu.
Ivanov glas ispunio je vrt.
— Mia je korisna — govorio je. — Njezina obitelj vjeruje svemu. Kad se vjenčanje odradi, bit će lakše pritisnuti obitelj Salgado oko nekretnina. Njezin otac mi vjeruje.
Među gostima se prolomio zajednički uzdah zaprepaštenja.
Mijino lice pobijelilo je poput platna.
— Ivane? — prošaptala je.
Snimka se nastavila.
Začuo se glas drugog muškarca: „A Ana?“
Ivan se nasmijao.
Ana je osjetila kako ju je taj smijeh, probivši se kroz vrijeme, zarezao ravno u srce.
— Ana je bila previše pametna. Prekomplicirana. Postavljala je pitanja o računima. A Miji trebaju haljine, pažnja i pljesak. S njom je mnogo lakše.
Mia je zateturala unatrag.
Buket joj je iskliznuo iz ruku.
Vesna je pritisnula dlan na prsa.
— Ne…
Otvorena je druga datoteka.
Skenirani ugovori.
Bankovni prijenosi.
Fotografije Ivana s muškarcima koje je Ana prepoznala iz društvenih rubrika i tekstova o financijskim aferama.
Zatim se pokrenula audiosnimka.
Mijin glas.
Ana se ukočila.
— Znam da će Ana biti slomljena — govorila je Mia na snimci. — Ali iskreno, trebala se više potruditi. Ivanu treba netko koga ljudi vole gledati. Osim toga, mama kaže da Ana ionako uvijek padne na noge.
Vrtom je zavladala grobna tišina.
Ana je nepomično gledala sestru.
Mjesecima je zamišljala Miju kao impulzivnu, razmaženu, možda slabu.
Ali ovaj glas — svakodnevan, vedar, ravnodušan — ranio ju je dublje od svih izgovora.
Mia je prekrila usta rukom.
— To je bilo privatno!
Ana je ustala.
Koljena su joj drhtala, ali glas joj je zvučao jasno.
— I moje je poniženje bilo privatno. Pa ste ga ipak iznijeli pred sve.
Ivan se okrenuo prema gostima, sada već očajan.
— Ovo je namještaljka! Datoteke su lažne. Gospodin Alkasar ima neprijatelje. On koristi ovu obitelj da bi…
— Da bi što? — prekinuo ga je Marko, polako ustajući. — Zabavio se?
Ivan je zatvorio usta.
Marko je zakoračio u prolaz između redova. Nije povisio glas, ali čuo ga je svaki čovjek u vrtu.
— Prije šest mjeseci Ivan Ledesma obratio se jednoj od mojih tvrtki s krivotvorenim investicijskim dokumentima. Koristio je obiteljske veze, društvena događanja i romantične odnose kako bi došao do povjerljivih financijskih podataka.
Ani se krv sledila.
Marko ju je pogledao.
— Ostavio je Anu zato što je primijetila nepravilnosti.
Ani su se vratile duge večeri prije njihova prekida. Ivanova razdraženost kad bi pitala za potpise kojih nije bilo. Njegova iznenadna tajnovitost. Podrugljive opaske kad bi tvrdila da se brojke ne poklapaju.
Mislila je da mu je samo naporna.
Nije.
Bila mu je opasna.
Marko je nastavio:
— Izabrao je Miju zato što nije postavljala pitanja.
Mia je briznula u plač, ali gomilu to nije omekšalo.
Ivanov otac naglo je ustao, bijesan.
— Ovo je kleveta!
Upravo u tom trenutku kroz bočna vrata ušla su dvojica policijskih istražitelja.
Ivanov otac odmah je ponovno sjeo.
Istražitelji su krenuli prema Ivanu.
On je zakoračio unatrag.
— Ivane Ledesma — rekao je jedan od njih — morat ćete poći s nama.
Mia ga je zgrabila za ruku.
— Reci im da to nije istina!
Ivan ju je pogledao.
Na jedan trenutak Ana je vidjela kako je istina s njega strgnula sve maske.
U njegovim očima nije bilo ljubavi. Nije bilo žaljenja. Samo gola računica.
Zatim je grubo istrgnuo ruku.
— Ne diraj me — odbrusio je.
Mia se trgnula kao da ju je udario.
Vesna je ispustila tihi, bolni zvuk.
Ivan se okrenuo prema Ani.
— Misliš da si zbog ovoga bolja? Misliš da to što stojiš pokraj njega mijenja ono što jesi?
Marko je zakoračio naprijed, ali Ana je podignula ruku.
— Ne. Pusti ga da završi. Želim da ga svi dobro čuju.
Ivan se ružno, gotovo histerično nasmijao.
— Uvijek si bila previše… Preteška, preemotivna, previše principijelna, previše ponosna. Učinio sam ti uslugu!
Ana je krenula prolazom prema njemu.
Svaki ju je gost pratio pogledom.
Zaustavila se dovoljno blizu da vidi kapljice znoja iznad njegove gornje usne.
— Ne, Ivane — rekla je tiho. — Ti si moju blagost zamijenio za slabost samo zato što te nitko nikada nije natjerao da naučiš razliku.
Zatim je iz torbice izvadila stari zaručnički prsten.
Ponijela ga je toga dana, iako ni sama nije znala zašto.
Spustila mu ga je u dlan.
— Za dokaze — rekla je. — Kupio si ga ukradenim novcem, zar ne?
Ivanovo se lice izobličilo.
Jedan od istražitelja preuzeo je prsten i stavio ga u vrećicu za dokazni materijal.
Među gostima je eksplodirao žamor.
Mia se srušila na stolicu, jecajući. Vesna je potrčala prema njoj, ali Ana je ostala stajati.
Prvi put u životu nije pojurila tješiti ljude koji su najprije naoštrili nož, a onda se žalili na krv.
Dok su Ivana odvodili, okrenuo se.
Ne prema Miji.
Prema Marku.
— Zažalit ćeš zbog ovoga — dobacio je.
Markov izraz lica nije se promijenio.
— Sumnjam da ću se toga uopće sjećati.
I tako je Ivan Ledesma, „zlatni mladoženja godine“, nestao iza vrata s lisicama na rukama, a da nikada nije stigao izgovoriti „pristajem“.
Ana je stajala pod razorenim cvjetnim lukom, usred zaprepaštene rodbine, uzvanika koji su šaptali i iluzija koje su se raspadale na komadiće.
Trebala je osjećati pobjedu.
Umjesto toga, u njoj je zjapila praznina.
Mijino vjenčanje bilo je uništeno.
Ivan razotkriven.
Okrutnost njezine obitelji iznesena pred sve.
Ali bol u njoj nije nestala.
Marko joj je prišao.
— Dobro si to iznijela — rekao je.
Ana je pogledala prema praznom prolazu.
— Ne. Dobro sam preživjela. To nije isto.
6. dio — Sestra koja je željela njezin život molila je za milost
Svečana dvorana bila je potpuno spremna za slavlje.
Kristalni lusteri sjali su nad zlatnim tanjurima, piramidama čaša za šampanjac i tortom toliko visokom da bi za njezinu izgradnju gotovo trebalo građevinsko dopuštenje. Iza glavnog stola blistali su inicijali „M“ i „I“, složeni od bijelih ruža.
Sada je ta dvorana izgledala kao muzej budućnosti koja se nikada neće dogoditi.
Gosti su se okupljali u manjim skupinama, razgovarajući prigušenim, uznemirenim glasovima. Neki su odlazili. Drugi su ostajali, jer skandal ljude zna prikovati jače od bilo kakvog bontona.
Ana je stajala na terasi s pogledom na jezero i pokušavala doći do daha.
Vjetar joj je nježno pomicao rub crvene haljine.
Iza nje začuli su se koraci.
Nije se morala okrenuti da bi znala da je to Mia.
— Ana.
Sestra je imala slomljen glas.
Ana je na trenutak zatvorila oči, a zatim se okrenula.
Mia je skinula veo. Maskara joj se razmazala niz obraze. Bez besprijekornog svadbenog sjaja izgledala je mnogo mlađe. Manje. Gotovo kao ona djevojčica koja je nekada, za vrijeme grmljavine, trčala u Anin krevet.
Gotovo.
— Što želiš? — upitala je Ana.
Mia je nervozno lomila prste.
— Nisam znala za prijevare.
— U to vjerujem.
Olakšanje je na trenutak preletjelo Mijinim licem.
A onda je Ana dodala:
— Ali za izdaju si znala.
Mia se stresla.
— Bila sam glupa.
— Bila si okrutna.
— Voljela sam ga.
— Ne — presjekla ju je Ana. — Voljela si pobijediti.
Mijine su suze potekle još brže.
— Ti si uvijek imala sve — iznenada je izbacila iz sebe. — Tata te slušao. Profesori su te hvalili. Svi su govorili kako si odgovorna, pametna, snažna. Znaš li ti uopće kako je živjeti pokraj nekoga takvog?
Ana ju je netremice gledala.
S usana joj je pobjegao smijeh, ali u njemu nije bilo radosti. Samo umor.
— A znaš li ti kako je biti kažnjena zato što si snažna? — upitala je. — Svaki put kad bih pucala, na mene bi natovarili još više tereta, jer sam izgledala kao netko tko ga može nositi.
Mia je skrenula pogled.
— Mislila sam… barem jednom netko će prvo izabrati mene.
— I zato si uzela muškarca koji je već izabrao mene?
Mia je prošaptala:
— Da.
Ta iskrenost zaboljela je više od bilo kojeg opravdanja.
Neko vrijeme sestre su šutjele.
Zatim je Mia pružila ruku prema njoj.
— Molim te, nemoj me mrziti.
Ana je odstupila korak unatrag.
Mijina je ruka ostala visjeti u zraku.
— Ne mrzim te — rekla je Ana. — Ali više ti neću dopuštati da me ranjavaš.
Sestra je plakala bez glasa.
Iz dvorane se pojavila Vesna.
— Ana — oštro je rekla. — Dosta. Tvoja je sestra doživjela užasan šok.
Ana se polako okrenula prema njoj.
Opet taj glas.
Glas koji joj je godinama govorio da šuti i trpi.
Glas koji je okrutnost uvijek odijevao u odjeću razuma.
— Ona je doživjela šok — rekla je Ana. — A ja sam preživjela godinu poniženja.
Vesnina su se usta stisnula u tanku crtu.
— Nemoj uspoređivati bol. Danas je dan vjenčanja tvoje sestre.
— Ne, mama. Nije. Vjenčanja nema.
Majčino se lice zacrvenjelo.
— Dovukla si tog čovjeka ovamo da nas uništiš.
Ana je pogledala kroz staklena vrata.
Marko je stajao unutra i razgovarao s dvojicom istražitelja. Miran, udaljen, nedodirljiv.
Zatim je ponovno pogledala majku.
— Ne. Ivan je uništio sam sebe. Mia me izdala. Ti si ih štitila. A Marko je samo upalio svjetlo.
Vesnine su usne zadrhtale.
— Promijenila si se.
Ana je te riječi primila mirno, bez ijednog trzaja.
