“Dosta mi je ovog vašara” objavio je Marko, ne udostojivši ni pogledom Saru i Luku koji su se ukočili u hodniku

Bezosjećajno, sebično i sramotno za cijelu obitelj.
Priče

— Spakirao sam torbu. Neko vrijeme bit ću kod mame. Dosta mi je ovog vašara — objavio je Marko, ne udostojivši ni pogledom Saru i Luku koji su se ukočili u hodniku.

Stajali su ondje s ruksacima na ramenima, tek pristigli iz škole, i prvi put u životu čuli kako ih vlastiti otac ne naziva djecom, nego zaprekom svojem miru. Ta riječ, „vašar“, ostala je visjeti u predsoblju — teška, šuplja i ljepljiva, poput sirupa prolivenog po linoleumu.

Marko se smjestio nasred hodnika, s velikom sportskom torbom spuštenom uz nogu, kao da je u njoj nosio vlastitu, napola ugušenu savjest.

Istina je bila da se moj muž posljednjih mjeseci umarao vrlo selektivno. Za pretvaranje kauča u viseću ležaljku imao je sasvim dovoljno snage. Za beskrajno prelistavanje vijesti na mobitelu također.

Kad bi se trebalo žestoko prepirati s nekim nepoznatim kolegom na internetu o budućnosti svjetske ekonomije, energija bi mu navirala kao iz izvora. Ali provjeriti Luki zadatak o brzini dvaju vlakova ili poslušati Saru nakon plesne skupine — tada bi naš „hranitelj obitelji“ iznenada doživio potpuni energetski slom. Svoju je iscrpljenost nosio kao kraljevsku krunu, očekujući da mu se svi sklanjaju s puta, govore tiho i poslužuju večeru točno kad on zamisli.

— Drago mi je, vaše veličanstvo — rekla sam mirno, prekriživši ruke na prsima. Nisam imala namjeru prirediti scenu. — Samo nemoj zaboraviti udarnu bušilicu.

Marko je zatreptao. Očito je računao na to da ću mu se baciti oko vrata, otimati torbu iz ruku i zaklinjati se da će djeca odsad hodati kao po špagi, a ja ga više nikada neću zamoliti da iznese smeće.

— Već su veliki — odbrusio je, navlačeći jaknu i pokušavajući vlastiti bijeg prikazati kao razumnu odluku. — Neće im ništa biti ako nekoliko dana budu bez oca. A ni ja nisam od željeza.

— Naravno da nisi od željeza — složila sam se mirno.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana