“Dosta mi je ovog vašara” objavio je Marko, ne udostojivši ni pogledom Saru i Luku koji su se ukočili u hodniku

Bezosjećajno, sebično i sramotno za cijelu obitelj.
Priče

— Od željeza nam je u kući jedino onaj prastari kompjutor ispod stola, pa i on zvecka čim ga netko krivo pogleda. Sretan ti put u lječilište kod mamice.

Vrata su se za njim zalupila toliko glasno da je stan još trenutak podrhtavao, a onda se nad sve spustila čudna, neprirodna tišina. Otišla sam u kuhinju izvaditi sok iz hladnjaka. Luka je sjedio za stolom i noktom odsutno grebao po mušemi.

— Mama… ako sam ja bučan, hoće li tata sad uvijek odlaziti? — pitao je, ali nije gledao u mene, nego nekamo prema stropu.

Tada mi se sva moja ironija, sva ona oštrica kojom sam se branila, zaustavila u grlu kao knedla. Šala je prestala biti šala. Jedno je nadmudrivati se s odraslim muškarcem oko prava na predah, a sasvim drugo gledati vlastito dijete kako pokušava sebe smanjiti da bi stalo u granice očevog komfora. Prišla sam mu, obuhvatila ga oko ramena i rekla najčvršćim glasom koji sam uspjela pronaći:

— Tata nije otišao zato što si ti glasan. Otišao je zato što je zaboravio kako se ponaša odrasla osoba. A to ćemo riješiti.

Te smo večeri naručili pizzu. Nisam stajala za štednjakom i izmišljala neko svečano meso “na francuski”. Nisam peglala košulje za sutra niti slušala mrzovoljno gunđanje s kauča o tome kako se u ovoj kući čovjek nakon posla ne može ni pošteno odmoriti. Mirno sam dovršila narudžbu na laptopu, primila uplatu na karticu i odjednom shvatila nešto gotovo nevjerojatno: bez muške prisutnosti koja neprestano traži posluživanje, u stanu se lakše disalo. Kao da je iz našeg kućnog mehanizma ispao jedan veliki dio, ali se cijela konstrukcija, paradoksalno, tek tada uspravila.

U međuvremenu je “ekspedicija na Mars bez svemirskog odijela”, poznatija kao Marko, stigla na svoje odredište.

Vesna, moja draga svekrva, nije ga zvala k sebi iz puke majčinske samilosti. Bila je to žena krajnje praktična. Ako se sin posvađao sa ženom i privremeno je “oslobođen obiteljskih obveza”, onda ga se može iskoristiti upravo ondje gdje je najkorisniji. Vesnina se zamka nad njim zatvorila neumoljivo poput giljotine.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana