To nije bilo malo, ali nije ju ni slomilo. Tri godine već je gurala sama; izgurati će i preostale.
Majka je u sobu unijela tanjur tanko narezanog sira, spustila ga pokraj nje i nije postavila nijedno pitanje. Ana je odjednom shvatila koliko joj je nedostajao takav mir. Tišina bez napetosti. Tišina u kojoj ne osluškuješ hoće li se svaki čas zalupiti vrata ili hoće li netko dobaciti otrovnu rečenicu.
U četvrtak joj je Marko poslao poruku:
„Mama pristaje otići. Možemo li se naći i razgovarati?”
Ana ju je pročitala jednom, pa još jednom. Zasmetala joj je riječ „pristaje”, kao da Marina nekome čini veliku uslugu, a ne pokušava popraviti ono što je sama zakuhala. No to je, u ovom trenutku, bila sporedna stvar.
Odgovorila je kratko:
„Može. Sutra navečer. Kafić u Ulici kralja Tomislava, u sedam.”
Neutralan teren. To joj je bilo važno.
Kafić nije bio ništa posebno: stolovi uz velike prozore, tiha glazba u pozadini, miris kave i tek pečenog tijesta. Marko je stigao prije nje. Već je sjedio kad je Ana ušla. Izgledao je iscrpljeno; ispod očiju su mu se skupile tamne sjene, a jakna mu je bila zgužvana kao da ju je navukao bez razmišljanja.
— Bok — rekao je.
— Bok.
Sjela je nasuprot njemu i naručila kod konobarice koja im je prišla. Marko je šutio, okrećući među prstima papirnatu salvetu dok je nije gotovo potrgao.
— Odlazi ovaj vikend — progovorio je napokon. — Pomoći ću joj oko stvari.
— Dobro.
— Ana… — podigao je pogled prema njoj. — Hoćeš li se vratiti?
Gledala ga je mirno. Četiri godine života provela je s tim čovjekom. Nije bio loš, zapravo. Samo je bio previše udoban. Svima je odgovarao takav kakav jest, osim njoj.
— Razmišljam — rekla je iskreno.
— To nije „da”.
— Nije ni „ne”.
Polako je kimnuo. Prihvatio je odgovor. I već je to bilo nešto novo. Prije bi je uvjeravao, vukao na osjećaj krivnje, možda čak odmah zvao majku da mu kaže što dalje.
Donijeli su im kavu. Iza stakla su prolazili automobili, a za susjednim stolom neka se skupina glasno smijala.
— Nisam znao da ti je bilo toliko teško — izgovorio je Marko tiše.
— Znao si — odgovorila je Ana bez ljutnje. — Samo ti je bilo lakše praviti se da ne vidiš.
Nije se pokušao braniti. I to je također bilo novo.
Ana je otpila gutljaj kave i okrenula pogled prema prozoru. U glavi joj se već vrtjela jedna misao, ne panična, nego gotovo poslovna: morala je provjeriti postoji li u stanu nešto za što ona ne zna. Nešto u razgovoru s Marinom nije joj dalo mira. Ona rečenica da je stan, „ljudski gledano”, Markov. Previše je sigurno zvučala da bi bila izrečena tek tako.
Previše sigurno.
U petak navečer Ana se odvezla do zgrade. Nije namjeravala ući, samo vidjeti što se događa. Parkirala je preko puta i ostala sjediti u autu desetak minuta. Svjetla u stanu bila su upaljena. Iza zavjese se pomicala sjena; Marina je hodala po sobi.
Ana je izvadila mobitel i nazvala poznanika odvjetnika. Ivan i ona studirali su zajedno, a povremeno bi se čuli kad bi nekome trebala pravna informacija.
— Ivane, trebam te nešto pitati. Ako stan glasi na jednog vlasnika, kredit je također na njega, a i učešće je bilo njegovo, može li netko drugi tražiti dio?
S druge strane nastala je kratka stanka.
— Govorimo o braku?
— Da. Ali muž nije plaćao. Ništa.
— Imaš dokaze? Uplatnice, izvode s računa?
— Imam uplatnice za tri godine. Sve na moje ime.
— Onda se kod podjele može vrlo uvjerljivo dokazivati da je nekretnina kupljena osobnim sredstvima. Pogotovo ako ni početni iznos nije dao on. Zašto pitaš? Što se događa?
— Zasad ništa — rekla je Ana. — Samo želim znati na čemu sam.
— Jasno — po glasu se čulo da se nasmiješio. — Uglavnom, dobro razmišljaš. Čuvaj papire.
— Kod mene su.
Subota je počela Markovom porukom:
„Dođi oko dvanaest. Mama pakira stvari.”
Ana je stigla u pola jedan. Marko joj je otvorio vrata s licem čovjeka koji nije sklopio oka cijelu noć. Iz sobe se čulo lupanje i struganje; očito se ondje pomicalo nešto teško.
U hodniku su stajale velika karirana torba i još dvije putne torbe. Ana ih je samo pogledala, bez komentara.
— Spakirala je najvažnije — rekao je Marko gotovo šaptom. — Ostalo će uzeti drugi put.
— Kad drugi put?
— Ana…
— Samo pitam.
Marina je izašla iz sobe noseći još jednu torbu, tamnoplavu i napuhanu do pucanja. Ugledala je Anu i zastala.
Tri sekunde gledale su jedna drugu. Zatim je svekrva frknula i skrenula pogled.
— Dakle, pojavila si se.
— Jesam — mirno je potvrdila Ana.
— Veseli se. Istjerala si svoje.
Ana joj nije odgovorila. Otišla je u kuhinju i stavila kuhalo za vodu. Iz hodnika je čula kako Marko nešto tiho govori majci, a ona mu uzvraća odsječno, razdraženo, kao da svaku riječ izbacuje kroz zube.
Kuhinja je izgledala kao da nitko danima nije ni pokušao pospremiti. Na prozorskoj dasci ostali su osušeni krugovi od čaša, stol je bio posut mrvicama, a po štednjaku su se širile mrlje nejasnog podrijetla. Ana je gledala taj nered i razmišljala kako će navečer uzeti krpu i sve dovesti u red. Bez bijesa. Bez drame. Jednostavno će to učiniti.
Iz hodnika se začuo Marinin glas, sada znatno glasniji:
— Ja sam, usput rečeno, godine života dala za to dijete! A ona se ovdje ponaša kao gazdarica!
— Mama, tiše — zamolio ju je Marko.
— Neću tiše! Neka čuje! Papiri su kod nje! — U glasu joj se pojavilo podrugljivo rastezanje. — Pa što onda ako su papiri? Ja sam mu majka!
Ana je izašla iz kuhinje i stala na prag hodnika.
— Marina, papiri itekako nešto znače — rekla je ravno. — Znače da odluke ovdje donosim ja. Ne vi.
Svekrva se naglo okrenula prema njoj.
— Ti…
— Osam mjeseci sam šutjela — nastavila je Ana, glasom koji se nije pomaknuo ni za nijansu.
