Ana je zatvorila fascikl pred sobom.
— Marina, nemojmo tako.
— Kako to „nemojmo“? Da ne govorim istinu? — Marina se već približavala stolu, s rukama na bokovima, sva napeta od vlastite ogorčenosti. — Pa nije mi jasno čemu ti ovdje uopće služiš! Nisi ni domaćica, ni žena kakva treba biti!
— Mama, stvarno je dosta — oglasio se Marko iz sobe.
Pojavio se na vratima raščupan, u izgužvanoj majici, s licem čovjeka kojemu su upravo prekinuli san.
— Nije dosta! — povisila je Marina glas još više. — Ako joj ne valja, neka ide svojoj majci!
Ana je na trenutak zašutjela. Samo sekundu. Zatim je polako kimnula, mirno kao da je upravo čula sasvim razuman prijedlog.
— U redu.
Ustala je, uzela fascikl s papirima — onaj u kojem su stajali izvadak iz zemljišnih knjiga, ugovor o stambenom kreditu i sve potvrde o uplatama za posljednje tri godine — pa otišla u spavaću sobu. Otvorila je ormar i izvukla torbu koju je već ranije pripremila. Marko ju je promatrao s praga.
— Ana, što radiš? Kamo ćeš?
— Mami — odgovorila je jednostavno.
— Ma daj, ozbiljno? Zbog onoga što je rekla?
Ana je povukla patentni zatvarač na torbi. Uzela je mobitel, punjač i ključeve od auta. Fascikl s dokumentima položila je na vrh.
— Da. Ozbiljno.
Marina je stajala u hodniku i šutjela. Prvi put tog jutra. Možda je nije očekivala takvu. Možda je mislila da će Ana, kao i uvijek, progutati uvredu, skloniti se u kupaonicu, pa se vratiti i nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Ali Ana je otvorila ulazna vrata, izašla i zatvorila ih za sobom. Tiho. Bez treska.
U liftu je spustila pogled na fascikl koji je držala. Papiri za stan. Tri godine rata. Njezin stan.
Mobitel je zavibrirao već nakon dvije minute. Zvao je Marko. Prekinula je poziv. Zatim je zazvonio opet. I njega je odbila. Spremila je telefon u džep i izašla na parkiralište.
Automobil je upalio iz prve.
Dobar znak.
Majka joj je živjela na drugom kraju grada. Četrdesetak minuta vožnje, ako nema gužve. Ana je vozila širokom avenijom, a u glavi joj je, na vlastito čuđenje, vladala potpuna tišina. Nije bilo misli, nije bilo „što ako“, nije bilo ni onog dosadnog „možda sam pretjerala“. Samo cesta, semafori i radio stišan negdje u pozadini.
Telefon je zazvonio još tri puta. Dvaput Marko, jednom nepoznat broj. Nije se javila.
Majka joj je otvorila prije nego što je Ana stigla pritisnuti zvono. Očito je gledala kroz prozor.
— Uđi. Čaj sam već stavila.
Nije pitala što se dogodilo. Nije uzdisala, nije dizala ruke u zrak. Samo je uzela torbu, odložila je u kut, a onda su sjele u kuhinju — kao nekada, jedna nasuprot drugoj, svaka sa svojom šalicom.
— Ostaješ dugo? — upitala je majka.
— Još ne znam — priznala je Ana.
Majka je samo kimnula i dolila joj još čaja.
Marko je došao idući dan, u nedjelju, oko podneva. Pozvonio je, a Ana ga je ugledala kroz špijunku. Stajao je pred vratima raskopčane jakne, s onim pokajničkim izrazom lica. Klasika.
Otvorila je.
— Ana, hajde da razgovaramo — rekao je ulazeći u predsoblje. Osvrnuo se oko sebe kao da nije došao punici, nego na poslovni sastanak. — Mama je planula, znaš kakva zna biti kad se zanese…
— Marko — prekinula ga je Ana i prekrižila ruke na prsima. — Jesi li došao ispričati se ili objašnjavati?
Zastao je.
— Pa… i jedno i drugo.
— Onda počni s prvim.
Lice mu se jedva primjetno zgrčilo, ali ona je to vidjela. Taj izraz dobro je poznavala: pojavljivao se svaki put kad bi ga netko zamolio za nešto jasno i konkretno, a to mu nije odgovaralo. Marko nije volio konkretnost. Konkretno je tražilo odgovornost.
— Oprosti — izgovorio je napokon. — Trebao sam ranije ozbiljno razgovarati s njom. U pravu si.
— Kad s njom zaista razgovaraš i kad se vrati u svoj stan, nazovi me. Tada ću doći.
Marko je otvorio usta.
— Ana, ona ne može samo tako…
— Ima svoj stan — mirno ga je prekinula. — Obnova je završena odavno. Prije osam mjeseci.
Otišao je nakon dvadeset minuta. Bez ikakvog rezultata. Zato je u majčinoj kuhinji taj posjet dobio kratak, ali vrlo precizan komentar:
— Dobar dečko. Šteta što je mamin.
U ponedjeljak je Ana otišla na posao kao i inače — u devet, s kavom iz aparata u predvorju. Kolege ništa nisu primijetili ili su se pravili da ne vide. Dan je prošao brzo: sezona, aranžmani, klijenti, pozivi. Do šest popodne gotovo je zaboravila da joj se život promijenio.
Gotovo.
U srijedu je nazvala Marina. Ana je neko vrijeme gledala u zaslon, važući hoće li se javiti. Na kraju je prihvatila poziv.
— Ana — glas svekrve zvučao je neobično tiho. Gotovo ljudski. — Ti si odrasla žena. Ne možeš samo tako pokupiti stvari i otići.
— Mogu — odgovorila je Ana.
— Možda sam rekla koju previše…
— Marina, budimo iskrene. Osam mjeseci živite u mom stanu. Ja plaćam kredit. Vi dovodite goste, ne pospremate za sobom i bacate moje stvari. To nije „rekla sam previše“. To je obrazac.
S druge strane nastala je stanka.
— Kakav sad obrazac — frknula je Marina, i tada se iz nje probio stari, poznati ton, oštar i zajedljiv. — Stan je na tebe upisan samo zato što je Marko imao lošu kreditnu povijest. Ako ćemo pošteno, to je njegov stan.
Ana se umalo nasmijala.
Pošteno.
— Shvatila sam vaš stav — rekla je ravnim glasom. — Doviđenja.
Prekinula je vezu.
Te večeri izvadila je fascikl i još jednom, polako, pročitala svaki papir. Ugovor o kreditu — korisnik Ana N. Izvadak iz zemljišnih knjiga — vlasnica Ana N. Potvrde o uplati — platiteljica Ana N. Sve je bilo uredno. Sve je bilo njezino.
Zatim je otvorila aplikaciju banke i pogledala koliko joj je duga još ostalo. Još četiri godine otplate.
