U isto su područje spadala i odobrenja pristupa povjerljivim razvojnim materijalima. Marko je prije takve odredbe nazivao čistom birokracijom. Toga jutra ta se ista birokracija pretvorila u zid.
U velikoj dvorani za sastanke sjedilo nas je petero.
Ja. Luka. Marija. Petar, manjinski ulagač. I Filip, voditelj informacijske sigurnosti.
Marko isprva nije htio ući.
Na kraju je ipak prešao prag. Donio je stolac i namjerno ga odmaknuo od stola, kao da svima želi pokazati da ne pripada ovom krugu. Vesna je ostala u hodniku. Zamoljena je da izađe nakon što je drugi put pokušala prekinuti Mariju usred rečenice.
— Dnevni red vam je poznat — rekla sam. — Možemo početi.
Marko je podrugljivo otpuhnuo kroz nos.
— Ivana je, dakle, odlučila organizirati obiteljski sud.
— Korporativnu sjednicu — mirno ga je ispravila Marija. — Obiteljske kvalifikacije neće biti unesene u zapisnik.
Petar je podignuo pogled s papira koji je držao pred sobom.
— Marko, želim razjasniti jednu stvar. Jesi li ti svojoj majci izdao gostujući pristup?
— Jesam. I u čemu je problem?
— Znao si da je dvorana zatvorena zona?
— Ona je moja majka.
— To nije odgovor — rekao je Luka.
Marko je tada pogled usmjerio prema meni.
— Odjednom ste se svi ohrabrili.
Nisam mu odgovorila.
Marija je na ekranu pustila kratak isječak snimke. Bez nepotrebnih detalja. Vidio se samo hodnik, ulazak u dvoranu, pokret Vesnine ruke i trenutak u kojem laptop pada na pod. Zatim je zaustavila sliku.
— Oštećenje imovine društva je evidentirano — izgovorila je. — Gostujući pristup otvorio je Marko. Ivanina propusnica upotrijebljena je za ulazak u zaštićeni prostor u devet sati i pedeset dvije minute. Prema evidenciji pristupa, riječ je o staroj propusnici rukovoditelja, koja je morala biti vraćena i poništena.
Filip se nadovezao, bez podizanja glasa:
— U deset sati i četiri minute s Markova korisničkog računa poslan je zahtjev za izvoz popisa repozitorija. Sustav ga je odbio jer račun nije imao dovoljnu razinu ovlasti. Minutu prije nego što je Vesna ušla u dvoranu, pokušao je otvoriti odjeljak s materijalima za patentne prijave.
Marko se ukočio u stolcu.
— To je službeni pristup. Ja sam zamjenik direktora.
— Zamjenik direktora nema pravo zaobilaziti sigurnosne razine — odgovorio je Filip.
— I ti si sada protiv mene?
— Ja sam za sigurnosni sustav.
Marko je stisnuo usnice.
Pred sobom sam otvorila mapu. U njoj je bio korporativni ugovor iz ožujka dvije tisuće dvadeset treće godine. Uz njega i opcijski sporazum.
Oba je dokumenta Marko potpisao vlastitom rukom. I to s osmijehom. Tada je tvrdio da je sve samo formalnost. Silno je želio nositi naziv „partnera“, ali nije imao namjeru uložiti novac. Zato sam mu predložila jasan model: udio u društvu kroz opcijski paket nakon pet godina rada, pod uvjetom da ne počini radnje kojima bi nanio štetu tvrtki.
Tih osamnaest posto nazivao je „svojim udjelom“. Hvalio se time na sastancima. Članovima mog tima govorio je: „Ivana će se uskoro umoriti, a onda sve preuzimam ja.“ Tu rečenicu nisam čula samo jednom.
I predugo sam šutjela.
— Marko — rekla je Marija, prelistavajući dokument — točka sedam dva opcijskog sporazuma. Nastupanje statusa nesavjesnog sudionika. Namjerno oštećenje imovine društva ili pomaganje pri takvom oštećenju. Povreda režima pristupa. Pokušaj neovlaštenog pribavljanja povjerljivih materijala. Posljedica: prestanak prava na prihvat opcije i poništenje svih neisplaćenih bonusa vezanih uz budući udio.
— To su samo papiri — odbrusio je Marko.
— To je tvoj potpis — rekla sam.
Pogledao me.
Prvi put tog jutra na njegovu se licu pojavila prava zbunjenost. Ne kajanje. Samo računica koja se raspala pred njegovim očima.
— Ti to ne možeš — izgovorio je tiše nego prije.
— Ne mogu ja. Može ugovor. I upravni odbor.
— Namjerno si sve ovo pripremala.
— Pripremala sam tvrtku za rast. Ti si cijelo vrijeme mislio da gradim kavez za sebe.
Petar je olovkom lagano dotaknuo stol.
— Radi zapisnika želim precizirati. Ovdje nije riječ o oduzimanju već upisanog udjela u temeljnom kapitalu. Govorimo o prestanku Markova opcijskog prava i o njegovu isključenju iz upravljačkog sudjelovanja u partnerskom programu. Je li tako?
— Tako je — potvrdila je Marija. — Marko nema registrirani udio u temeljnom kapitalu društva. Ima pravo da ga u budućnosti stekne ako ispuni ugovorene uvjete. Ti su uvjeti prekršeni.
Marko je naglo ustao.
— Znači, godinama si me nazivala partnerom, a sada tvrdiš da sam nitko?
Zatvorila sam mapu.
— Godinama sam ti davala priliku da postaneš partner. Ti si u zatvorenu zonu doveo vlastitu majku, dao joj moju propusnicu, omogućio joj da ošteti radnu opremu i pokušao sve to iskoristiti kao pritisak. To nije partnerstvo.
— Mama je samo planula!
— U zapisniku će stajati da je neovlaštena osoba oštetila imovinu tvrtke. Zamjenik direktora omogućio joj je pristup i nije spriječio incident.
— Nemoj se sada praviti važna. Bez mene ovu firmu nećeš održati.
Luka je polako podignuo glavu.
— Ovdje radim dvanaest godina. Firmu drži Ivana. Ne obiteljske rasprave.
Marko se okrenuo prema njemu kao da ga prvi put vidi.
— Izdajniče.
— Zaposlenik — kratko je odgovorio Luka.
Stavila sam prijedloge na glasanje.
Prva točka: blokirati Marku pristup svim internim sustavima do završetka službene istrage.
Druga točka: razriješiti Marka dužnosti zamjenika direktora s današnjim danom.
Treća točka: utvrditi nastup događaja nesavjesnog sudionika prema opcijskom sporazumu.
Četvrta točka: ukinuti njegovo pravo na stjecanje opcijskog paketa od osamnaest posto.
Peta točka: uputiti zahtjev za naknadu štete koju je pretrpjela tvrtka.
Šesta točka: predati cjelokupnu dokumentaciju o incidentu vanjskom odvjetniku radi daljnjeg postupanja.
Glasalo se o svakoj točki zasebno.
Za. Za. Za. Za.
Marko nije rekao ni riječ. Samo je zurio u moje ruke, kao da je još vjerovao da će nečija ruka ipak zadrhtati.
