kao da je čekao da netko ipak popusti.
Nitko nije popustio.
Kad je sjednica završila, Marija je ispisala zapisnik. Ja sam ga potpisala. Petar ga je potpisao. Luka ga je potpisao. Filip je priložio tehničko izvješće.
Nekoliko minuta poslije, na radnom monitoru u Markovu uredu pojavila se uobičajena sustavna obavijest: „Korisnički račun onemogućio je administrator.”
Vidio ju je vlastitim očima.
Stajala sam na pragu njegova ureda. Nisam ga požurivala. Nisam podizala glas.
Na njegovu stolu bile su tri kutijice s posjetnicama, skupa nalivpera, stakleni uteg za papire s logotipom tvrtke i hrpa prezentacija u kojima je, bez ičijeg odobrenja, sebi promijenio funkciju u „operativni partner”. Ranije sam se pravila da to ne vidim. Uvijek sam bila previše zatrpana poslom. Previše projekata. Previše navike da sve zagladim prije nego što pukne.
Sada je svaka takva sitnica postala dokaz.
– Ti zbog jednog laptopa razaraš obitelj – rekao je Marko.
– Ne. Zbog tog laptopa napokon sam vidjela cijeli obrazac.
– Kakav obrazac?
– Pritisak kod kuće. Pritisak u uredu. Razgovori sa zaposlenicima iza mojih leđa. Pokušaj dolaska do povjerljivih materijala. I današnja predstava s Vesnom.
Dlanom je udario po stolu. Ne osobito jako. Više da proizvede zvuk nego da nešto razbije.
– Ona je starija žena!
– Ona je poslovno sposobna osoba koja se u uredu našla zahvaljujući tvojoj propusnici.
– Namjeravaš nju tužiti?
– Namjeravam zaštititi tvrtku.
– Tvrtka sam i ja!
– Više nisi.
Tada je shvatio.
Ne u trenutku kad je laptop ležao razbijen na podu. Ne kad je Ivan stao pred vrata. Ne ni kad je pravnica pročitala odredbu ugovora.
Shvatio je tek na te dvije riječi.
Više nisi.
Mobitel mu je počeo vibrirati. Jednom. Pa drugi put. Pa treći. Pogledao je zaslon i naglo okrenuo glavu, kao da ga poruka može opeći. Ipak ju je otvorio.
Dopis korporativne tajnice.
„Obavijest o prestanku sudjelovanja u opcijskom programu.”
Odmah nakon toga stigla je poruka službe sigurnosti.
„Pristupi su blokirani.”
Zatim i dopis iz ljudskih resursa.
„Odluka o udaljenju s obavljanja dužnosti za vrijeme trajanja interne istrage.”
Marko se polako spustio u stolicu. Bez teatralnog prizora. Jednostavno zato što mu je odjednom postalo teško stajati.
– Ivana – rekao je drugim tonom. – Hajdemo razgovarati kod kuće.
– Razgovarat ćemo preko odvjetnika.
– Ozbiljno to misliš?
– Da.
– Ja sam ti muž.
– Zasad. Zahtjev za razvod bit će podnesen odvojeno.
Pokušao se nasmiješiti, ali lice ga nije poslušalo.
– Znači, sve si već odlučila.
– Ti si odlučio jutros, kad si rekao: „Mama ti je razbila onaj glupi laptop.” Samo nisi shvatio da nije razbijen laptop.
Na to nije imao odgovor.
Iz hodnika se čula Vesna kako se prepire s Ivanom. Do mene su dopirali samo odlomci rečenica.
– Ja sam majka zamjenika direktora!
– Molim vas, krenite prema izlazu.
– Ja sam starija žena!
– Krenite prema izlazu, molim.
Izašla sam prema njima.
Čim me ugledala, uspravila se kao da se sprema za novu bitku.
– I, jesi li se dovoljno poigrala? Sad će ti Marko pokazati.
– Marko više nije zamjenik direktora.
Lice joj se ukočilo.
– Što?
– Udaljen je s dužnosti. Opcijski paket mu je ukinut. Pristupi su zatvoreni. Za oštećenu opremu bit će vam pripremljen odštetni zahtjev.
– Zbog neke kante od željeza?
– Zbog postupaka. Ta „kanta” samo je pomogla da se oni zabilježe.
Prstima je stegnula remen torbe.
– Nećeš se ti tako ponašati prema obitelji.
– U uredu obitelj ne postoji. U uredu postoje funkcije, imovina, ovlasti i odgovornost.
– A tko si ti bez mog sina?
Pogledala sam prema natpisu na zidu. CedarSoft d.o.o. Ispod njega mala metalna pločica: „Glavna direktorica – Ivana Mironova.”
Nije ondje stajala radi ukrasa. Niti zbog taštine. Bila je to samo činjenica.
– Glavna direktorica – rekla sam.
Ivan je Vesni otvorio vrata prema predvorju s dizalima. Htjela je još nešto dobaciti, ali u tom je trenutku Marko izašao iz ureda s kutijom u rukama.
U njoj su bile njegove osobne stvari: dvije knjige o menadžmentu, punjač, slušalice, drveni stalak za mobitel. Na vrhu je ležala ona ista kutija s posjetnicama na kojima je pisalo „operativni partner”, naručena bez dogovora i odobrenja.
Vesna je najprije pogledala kutiju. Zatim sina.
– Marko?
On joj nije uzvratio pogled.
– Idemo, mama.
U predvorju dizala ipak se okrenuo prema meni.
– Još ćeš ti zažaliti zbog ovoga.
– Sve prigovore šaljite pisanim putem – odgovorila sam.
Vrata dizala su se zatvorila.
Vratila sam se u sobu za sastanke. U onu istu. Na stolu više nije bilo krhotina. Djelatnik službe sigurnosti već je postavio privremeni laptop iz pričuve. Luka je na zaslonu otvorio konzolu za obnovu projekta.
– Kod je netaknut – rekao je. – Repozitoriji su čisti. Ključevi su ponovno izdani. Patentna dokumentacija vraćena je iz pohrane. Izgubili smo samo kućište i nekoliko sati rada.
– Ne samo kućište – rekla sam.
Razumio je. Nije tražio objašnjenje.
Do večeri je stigao vanjski odvjetnik. Smiren muškarac s tankom mapom pod rukom i navikom da postavlja kratka, precizna pitanja. Pregledao je snimku, zapisnike pristupa, zapisnik sjednice uprave, opcijski ugovor i akt o oštećenju opreme.
– Što se opcije tiče, pozicija je čvrsta – rekao je. – I za naknadu štete imate dobar temelj. Kod radnopravnog dijela treba ići oprezno: udaljenje, interna istraga, očitovanja, odluka. Bez suvišnih formulacija.
– Suvišnih formulacija neće biti.
– Dobro. A obiteljski dio?
Izvadila sam drugu mapu. U njoj su bile preslike dokumenata za stan, bankovni izvadci s osobnih računa i nacrt zahtjeva za razvod braka.
– Odvojeno – rekla sam. – Bez povezivanja s tvrtkom.
Odvjetnik je kimnuo.
– Tako je ispravno.
Navečer mi je Marko poslao prvu poruku.
„Moramo se smiriti.”
Nisam odgovorila.
Minutu poslije stigla je druga.
„Mama je potresena.”
Ni na to nisam odgovorila.
Zatim treća.
„Ne možeš tako prekrižiti dvadeset godina.”
Pogledala sam zaslon i isključila obavijesti do jutra. Broj još nisam blokirala. Za to je bilo prerano. Ali obavijesti jesam.
