Nedugo zatim nazvala me Marija.
– Ivana, zapisnik je poslan svim sudionicima. Marko je potvrdio primitak. Na službenu adresu stigao je i njegov dopis u kojem traži poništenje sjednice jer, citiram, „obiteljski sukob nema veze s poslovanjem”.
– Odgovorite standardnim obrascem – rekla sam.
– Već jesam. Navela sam da je predmet postupanja oštećenje imovine društva, povreda pravila pristupa i kršenje odredbi opcijskog ugovora.
– Hvala.
Kratko je zastala pa dodala:
– Još nešto. Ljudi pitaju hoće li sutra biti jutarnji sastanak.
Pogledala sam u kalendar. Prezentacija za investitore bila je zakazana za deset. Svijet se nije urušio. Projekt nije nestao. Tim je čekao smjer.
– Hoće – odgovorila sam. – U redovno vrijeme.
Marko se sljedećeg jutra ipak pojavio.
U osam i četrdeset osam stajao je pred okretnom rampom u predvorju poslovne zgrade i prislanjao karticu na čitač. Prvi put. Zatim drugi. Pa treći.
Crveno svjetlo.
Za pultom se zaštitar pristojno oglasio:
– Vaša kartica nije aktivna.
Tada me Marko ugledao kraj dizala.
– Ivana!
Zastala sam. U blizini su bila dvojica programera i voditelj projekta. Svi su se odjednom vrlo predano zagledali u ekrane svojih mobitela.
– Korporativna pitanja ne rješavam u predvorju – rekla sam mirno.
– Odlučila si me javno poniziti?
– Došla sam na posao.
– I ja isto.
– Ti nemaš odobren pristup.
– Ovo je i moja firma!
– Imao si pravo steći opcijski paket od osamnaest posto. To pravo prestalo je vrijediti odlukom upravnog odbora, u skladu s ugovorom koji si potpisao.
Napravio je korak prema meni, ali zaštitar se istog trenutka podigao sa stolice.
Marko je to primijetio.
– Sad si i zaštitare okrenula protiv mene?
– Samo provodim pravila pristupa.
– Ivana, dosta. Pretjerao sam, priznajem. I mama je pretjerala. Ali znaš kakva je. Starog je kova. Teška narav.
– Narav nije izgovor za uništavanje imovine tvrtke.
– Kupit ću ti novi laptop.
– Tvrtki. I time se stvar ne zatvara.
Spustio je glas.
– Što zapravo hoćeš?
– Pisano očitovanje. Povrat svih pristupnih kartica. Predaju svih službenih nosača podataka. I nikakav kontakt sa zaposlenicima bez prethodnog dogovora s odvjetnikom.
– Govoriš sa mnom kao s nepoznatim čovjekom.
– U poslovnom smislu sada si druga strana u sporu.
Pogled mu je prešao preko ljudi koji su stajali u blizini, zatim preko zaštitara, pa se zaustavio na rampi.
Još dan ranije bio je uvjeren da ću spašavati obiteljski obraz. Toga jutra morao je početi spašavati vlastiti.
Izvadio je karticu iz džepa i spustio je na pult.
– Izvolite.
– I drugu – rekla sam.
Ukočio se.
– Koju drugu?
– Staru, crnu. Onu koju si jučer imao u sobi za sastanke.
Zaštitar ga je sada promatrao mnogo pažljivije.
Marko je gurnuo ruku u unutarnji džep sakoa i izvukao još jednu karticu. Bez riječi ju je položio pokraj prve.
Dva komada plastike. Sav njegov autoritet posljednjih mjeseci stao je u njih.
Ušla sam u dizalo i popela se na deveti kat. Tim me već čekao u sobi za sastanke. Na velikom ekranu bio je otvoren testni sustav, a investitori su se uključivali preko zaštićene poveznice.
Luka je upitao:
– Krećemo?
– Krećemo.
Prezentacija je prošla uredno. Bez Marka. Bez njegovih glasnih upadica. Bez omiljenih doskočica o „ženskom vođenju” i „Ivaninoj mekoj moći”. Govorili su oni koji su proizvod doista stvarali: programeri, analitičarka, voditelj implementacije. Sastanak sam zaključila dogovorom o idućoj fazi.
Kad se poziv prekinuo, u prostoriji je ostalo nekoliko sekundi tišine. Radne. Sabranije nego inače. Potrebne.
– Ivana – rekao je Filip – pripremio sam novu matricu pristupa. Ovaj put bez iznimaka za članove obitelji uprave.
– Odlično. Stavite to na odobrenje.
Do ručka je stigao Markov opširan e-mail. U njemu su se nizale uvrede, optužbe, podsjećanja na zajedničke godine, posebna rečenica o „nepoštovanju njegove majke” i zahtjev da mu se vrati „zakoniti udio”.
Marija mi je proslijedila nacrt odgovora.
Kratak. Precizan. Bez ijedne suvišne emocije.
„Marko nema upisan udio u temeljnom kapitalu društva. Pravo na stjecanje opcijskog paketa prestalo je zbog nastupa okolnosti predviđenih ugovorom. Sve daljnje podneske molimo dostavljati preko ovlaštenog zastupnika.”
Pročitala sam tekst i napisala: „Odobreno.”
Navečer sam ušla u svoj ured. Ne u stan. Baš u ured. Trebao mi je papirnati primjerak ugovora s investitorom.
Na stolu me čekao novi rezervni laptop. Crn, bez naljepnica, čist. Filip je već podesio sve pristupe. Pokraj njega ležala je kartica s kratkom porukom: „Materijali vraćeni. Rizici zatvoreni.”
Prešla sam prstom po rubu poklopca. Samo da provjerim zatvara li se ravno. Zatim sam otvorila kalendar.
Sutra – sastanak s odvjetnikom oko razvoda.
Prekosutra – skupština članova društva o izmjeni pravila za gostujuće pristupe.
Za tjedan dana – procjena štete i zahtjev prema Vesni.
Za mjesec dana – revizija svih upravljačkih ovlasti.
Nekada bih takav raspored nazvala teškim razdobljem. Sada sam za to imala drugo ime: uvođenje reda.
Marko je pokušao zauzeti moje mjesto umorom, rodbinskim vezama i tuđim rukama. Računao je da ću, kad njegova majka baci moj laptop na pod, početi objašnjavati, moliti da se dom i posao ne miješaju, nagovarati ga da obiteljske stvari ne iznosi u ured.
U jednome se prevario.
Odavno sam znala odvojiti privatno od poslovnog. Samo sam predugo odbijala to pravilo primijeniti na vlastitog muža.
Njegova posljednja poruka stigla je kasno navečer.
„Ostavila si me bez ičega.”
Pogledala sam tu rečenicu i prvi put toga dana mirno izdahnula.
Nisam ga ja ostavila bez ičega. Sam je svoju buduću udio položio na pod onog trenutka kad je odlučio da se moj rad može razbiti tuđim rukama.
Ugasila sam službeni ekran, uzela ugovor i izašla iz ureda prema dizalu. Iza staklene stijene ostala je tvrtka koja se više nije pretvarala da je obiteljska kuhinja.
