Zupci patentnog zatvarača zazvučali su u spavaćoj sobi oštro, gotovo kao metalni klik brave. Petra se kretala nevjerojatno sabrano, s hladnom preciznošću osobe koja je taj prizor u sebi već odigrala bezbroj puta. Nije bilo zastajkivanja, drhtavih prstiju ni pogleda prema zajedničkim uspomenama. U torbu je stavljala samo ono za što je znala da je njezino i po savjesti i po novcu: odjeću, prijenosnik, dokumente, kutijicu s nakitom koji je kupovala od vlastitih bonusa. Nije posegnula ni za jednom fotografijom, ni za sitnicama koje joj je Marko nekad darovao. Sve što ju je vezivalo uz taj stan odjednom joj se činilo kao otrovan otpad koji treba ostaviti za sobom.
Marko je bezglavo kružio po sobi, čas se hvatajući za dovratnik, čas za naslon kreveta, kao da mu se pod izmiče. Po licu su mu izbile tamnocrvene mrlje, a u očima su mu se miješali strah i pohlepa. Izgledao je poput škrtca kojemu netko iz džepa izvlači posljednje kovanice.
— Kamo nosiš sušilo? — proderao se kreštavo i stao joj na put prema toaletnom stoliću. — To je Dyson! Znaš li ti da to košta četiri stotine eura? Nisam ti dao dopuštenje da iznosiš stvari iz stana!
— Kupila sam ga sama, Marko, onog dana kad si mi rekao da tvoj stari fen još sasvim dobro puše i da nema smisla bacati novac na gluposti — mirno je odgovorila Petra i spremila sušilo u bočni pretinac torbe. — Račun je u kutiji, kutija je u ormaru. Slobodno provjeri. Robotski usisavač ti ostavljam. Neka odsad on sluša tvoje monologe o vlastitoj veličini dok skuplja tvoju perut s parketa.
Uspravila se, prebacila torbu preko ramena i uhvatila ručku kovčega. Kotačići su tupo zagrmjeli po laminatu. Taj je zvuk Marku probio maglu u glavi. Tek tada mu je do kraja doprlo da ne gubi samo ženu. Gubi uredan život, besplatnu poslugu, nekoga na kome je svakodnevno vježbao svoju važnost. U njegovoj se glavi odmah uključila računica.
— Stani! — zaurlao je i raširio ruke na vratima poput strašila. — Misliš da možeš samo tako otići? A amortizacija? Pet godina si gazila po mom podu, koristila moj namještaj, spavala na mom madracu! Dužna si mi naknadu!
Iz hodnika se začuo prigušeni Ivanov smijeh, ali Marko više nije mario za publiku.
— Živjela si ovdje kao bubreg u loju! — nastavio je, prskajući slinom. — Najam ovakvog stana u ovom dijelu Zagreba bio bi najmanje sedamsto eura mjesečno. Pet godina, Petra! To ti je preko četrdeset tisuća eura! Pola mi duguješ, najmanje pola! Odbij te svoje bijedne namirnice i režije, a ostatak plati. Odmah mi prebaci novac ili zovem policiju i kažem da si me opljačkala!
Petra se zaustavila na korak od njega. Gledala ga je s gađenjem pomiješanim s hladnom znatiželjom, kao da proučava kukca pod povećalom.
— U redu, računajmo onda pošteno — rekla je glasom toliko mirnim da je zvučao opasnije od vike. — Čistačica u Zagrebu košta barem trideset eura po dolasku. Kuhanje, pranje, glačanje tvojih košulja, čišćenje tvoje svinjare — to nije hobi, nego svakodnevni rad. Pomnoži to s pet godina. Dodaj usluge kuharice. Pa malo psihoterapije, jer sam ja bila ta koja je slušala tvoje kukanje o groznom šefu i nesposobnim kolegama. Vjeruj mi, Marko, kad bismo stvarno zbrojili dugove i potraživanja, ispalo bi da ti duguješ meni. I to iznos koji ne bi mogao pokriti čak ni da prodaš taj svoj dragocjeni stan.
Marko je otvorio usta, ali iz njih nije izašla nijedna smislena riječ. Brojke, kojima se tako rado razmetao, odjednom su se okrenule protiv njega. Samo je hvatao zrak, osjećajući kako mu se tlo izmiče ispod nogu.
— Ivane, jesi čuo ovo? — ponovno je pokušao pronaći saveznika pa okrenuo glavu prema dnevnoj sobi. — Vidiš li ti? Ona meni ispostavlja račune! Žena, zamisli!
Ivan je izašao u hodnik već odjeven u jaknu. Sara je stajala iza njega, blijeda i prestrašena, toliko čvrsto stišćući torbicu da su joj prsti pobijeljeli. Ivan je dugo gledao Marka, teškim pogledom u kojem nije bilo ni traga sažaljenja.
— Jadan si, Marko — rekao je tiho. — Stvarno si jadan. Znao sam da si naporan i sitničav, ali nisam mislio da si ovoliko pokvaren. Mi odlazimo. I nemoj me više zvati.
— Što?! — Marko je ustuknuo kao da ga je netko ošamario. — Vi… vi ćete me ostaviti? Zbog nje?
— Zbog tebe — presjekao ga je Ivan, otvorio ulazna vrata i propustio Saru ispred sebe. — Uživaj u svojoj palači, goli kralju.
Vrata su se za gostima zatvorila. Kratak klik brave zazvučao je kao konačna presuda. Marko je ostao sam s Petrom, koja je već gurala kovčeg prema izlazu. U posljednjem, očajničkom pokušaju da joj opet nešto naredi, da je ponizi ili barem povrijedi, naglo je krenuo za njom i pokušao je uhvatiti za rukav.
— Zažalit ćeš! — urlao joj je u lice, a iz daha su mu se širili kiseli miris vina i panika. — Za tjedan dana puzat ćeš natrag kad shvatiš da nisi nitko i ništa! Kome ti trebaš s kreditom za vratom? Ondje ćeš istrunuti od samoće! Ja sam te stvorio! Ti si moja stvar!
Petra je njegovu ruku stresla sa sebe lako, kao da odbacuje prljavu krpu. U njezinu pogledu nije bilo ni bijesa ni pobjedničkog zadovoljstva. Samo praznina. Već ga je izbrisala iz vlastitog života, kao pogrešan redak iz dokumenta.
— Ključevi su na ormariću — rekla je, otvarajući vrata. — I još nešto, Marko. Onaj “skupi španjolski” umak kojim si se toliko hvalio… kupovala sam ga u Konzumu na akciji za jedan euro. Samo sam ga prelijevala u lijepu bocu da se lakše osjećaš kao aristokrat. Pa sad živi s tim.
Izašla je na stubište i mirno povukla vrata za sobom. Nije ih zalupila. Nije napravila scenu. Samo ih je zatvorila i time odsjekla cijeli jedan život.
Marko je ostao stajati u polumračnom hodniku. Tišina se spustila na njega odjednom, gusta i zvonka, toliko teška da mu je pritiskala uši. Okrenuo se oko sebe. Stan, njegova svetinja, njegova tvrđava, njegovo najveće postignuće, iznenada je izgledao kao hladna, golema grobnica. Talijanske tapete, skup parket, luster, namještaj — sve je to nijemo buljilo u njega, potpuno ravnodušno. Više nije imao kome zapovijedati. Nitko se nije imao diviti njegovu ukusu. Nije ostao nitko koga bi mogao omalovažavati.
Polako je skliznuo niz zid i sjeo na pod, ravno u svom skupom odijelu. Pogled mu se zaustavio na praznoj vješalici na kojoj je još tog jutra visio Petrin kaput. Bijes se iz njega iscijedio, a na njegovo mjesto uvukla se ljepljiva, ledena spoznaja: pobijedio je. Stan je ostao njegov. On je ostao gospodar.
Samo što vladati prazninom nije bilo ni približno slatko kako je zamišljao.
— Kuja… — prošaptao je u hodnik.
Ali čak mu ni jeka nije odgovorila.
Kralj je ostao sam. A kruna mu se nakrivila preko ušiju i pala mu na oči.
