— Mislio sam da nas malo razmazim — objavio je s vedrinom koja je zvučala napregnuto, vadeći kupljene stvari na kuhinjski stol. — Da pripremimo finu obiteljsku večeru. Sjest ćemo, pojesti nešto dobro, razgovarati kao ljudi.
Petra je bez riječi podignula pogled preko ruba knjige. Shvatila je odmah. To nije bio pokušaj pomirenja, nego priprema terena za raspravu u kojoj će ona završiti na optuženičkoj klupi, dok će je skup odrezak i vino trebati omekšati prije presude. Mia je, naprotiv, živnula. U tome je prepoznala priliku. Pozornicu.
— Joj, Markiću, pa ti si divan! — zacvrkutala je, uputivši Petri kratak, pobjedonosan pogled. — Ne pamtim kad smo zadnji put ovako sjedili zajedno.
Večera je prošla u zagušljivoj tišini. Marko je nervozno obilazio oko stola, dolijevao vino, rezao meso, trudio se ubaciti pokoju šalu. No svaka njegova dosjetka padala je u prazninu i razbijala se o dva nepomična, tvrda ženska lica. Na kraju više nije izdržao. Pročistio je grlo i krenuo.
— Djevojke, zašto se ovako ponašamo? Pa mi smo obitelj. Moramo nekako pronaći zajednički jezik. Petra, Mia… hajdemo doći do nekog kompromisa.
Mia je istog trenutka spustila vilicu. Lice joj se razvuklo u izraz duboke, gotovo kazališne povrijeđenosti. Ovo je bio njezin trenutak.
— Ja stvarno ne znam o čemu bismo mi uopće trebali pregovarati, Marko! — uzdahnula je glasno. — Od prvog dana ti govorim da joj smetam. Ja sam njoj trn u oku! Ona samo želi da ti pripadaš isključivo njoj, da nemaš nikoga osim nje. Ja sam ti rođena sestra, tvoja krv, a ona… ona bi me najradije izbacila na ulicu!
Govorila je povišeno, dramatično, kao glumica pred jedinom publikom koja joj je bila važna — pred bratom. Petra je nije ni pogledala. Polako je salvetom obrisala usne, a zatim okrenula glavu prema mužu. Kad je progovorila, glas joj je bio tih, ali u mrtvoj kuhinjskoj tišini zvučao je snažnije od vike.
— Marko, ja s njom nemam što raspravljati. Ovaj razgovor vodi se između tebe i mene. Ti si od mene tražio da pričekam. Rekao si da joj dam vremena. Prošlo je pola godine. U tih šest mjeseci otišla je na četiri razgovora za posao, a na dva je zakasnila. Nijednom nije očistila ništa izvan svoje sobe. Nijednom u kuću nije donijela ni kruh. Prošli mjesec je s tvoje kreditne kartice, one koju si joj dao za “sitne troškove”, potrošila oko sto pedeset eura na taksije i kafiće. O slomljenom sušilu za kosu i kupaonskom tepihu natopljenom parfemima neću ni počinjati. To su činjenice. Sve ostalo je prazna priča.
Svaka njezina rečenica zabijala se poput čavla u krhki lijes Markove nade da će se sve nekako izgladiti. Nije vikala, nije vrijeđala, nije se spuštala na optužbe bez pokrića. Samo je nizala podatke, hladno i uredno. Upravo je ta mirna, nepobitna istina Marku bila strašnija od bilo kakve histerije. Pogledao je sestru: lice joj se iskrivilo od uvrijeđenosti. Pogledao je ženu: njezino je ostalo smireno, zatvoreno, neprobojno. Bio je stisnut uza zid.
I tada je izabrao. Onako kako biraju slabi ljudi, oni koji uvijek posegnu za lakšim putem. Bilo je jednostavnije popustiti sestrinoj manipulaciji nego se suočiti s onim što mu je Petra upravo stavila pred oči.
— Ali zašto si ti tako… tako nemilosrdna? — procijedio je prijekorno. — Zar stvarno nisi mogla biti malo… ljudskija prema njoj? Pomoći joj, pokušati je razumjeti? Vidiš i sama koliko joj je teško. Zašto baš nimalo ne želiš popustiti? Od našeg si doma napravila bojište…
To je bila jedina rečenica koju je Petra trebala čuti. Nije samo stao u obranu svoje sestre. Okrivio je nju. U tom je trenutku shvatila da je onaj tjedan koji mu je dala bio potpuno besmislen. Odluka je zapravo već bila donesena, samo ne njezinom rukom.
Nedjeljno jutro stiglo je s varljivim mirom. Bio je sedmi dan, posljednji. Mia, uvjerena u svoju potpunu i bezuvjetnu pobjedu, zadržala se u kupaonici upadljivo dugo. Prskala je vodom, pjevušila, a zatim se pojavila u kuhinji mrmljajući neku klupsku melodiju, kao da je napokon i službeno preuzela vlast u kući. Marko je, za to vrijeme, sjedio za stolom.
