“Meni u ovoj kući više ne treba besposlena parazitkinja koja živi na tuđi račun” Petra je to izgovorila mirno, spustivši svoj tanjur u sudoper dok se Marko trgnuo

Grozno je gutati sramotnu lijenost pod istim krovom.
Priče

Mia se pojavila tek sat vremena poslije, zijevajući i protežući se, u kratkim svilenim hlačicama i uskom topu, kao da je stan hotel u kojem se doručak sam od sebe stvara. Po navici je krenula prema aparatu za kavu, no ondje ju je dočekala samo čista, prazna mašina.

— Joj, zar nema više kave? — dobacila je u prostoriju, očito očekujući da će Petra odmah priskočiti i riješiti tu „katastrofu”.

Petra je u tom trenutku ispirala svoju šalicu. Nije se ni okrenula.

— Ne znam. Ja sam svoju popila — odgovorila je ravnim glasom, kao da joj se obratila nepoznata žena na ulici.

Mia se ukočila, zatim glasno otpuhnula i demonstrativno zalupila vratima hladnjaka. Izvadila je jogurt, pojela ga stojeći, ravno iz čašice, žlicom, a potom je sve ostavila na radnoj plohi — i praznu ambalažu i prljavu žlicu. Bio je to prvi ispaljeni metak u malom kućnom ratu. Petra ga nije ni priznala. Oprala je ono što je sama koristila, prebrisala sudoper i otišla u sobu spremiti se za posao, dok je čašica od jogurta ostala stajati kao ljepljiv, sitan spomenik tuđem bezobrazluku.

Dani su se nakon toga počeli nizati u istom ritmu. Stan se pretvorio u podijeljen teritorij, premda granice nitko nije nacrtao. Petra je kuhala večeru za dvoje. Namirnice je kupovala za dvoje. U perilicu je stavljala isključivo svoju i Markovu odjeću. Sve veća hrpa Mijinih stvari u košari za rublje nije je se ticala. Dnevni boravak bi očistila, ali bi namjerno zaobišla kut kauča na kojem je Mia ostavljala šalice, omote od čokolade i ostale tragove svoje prisutnosti. Kupaonica je postala glavno bojište. Ogledalo i umivaonik blistali su nakon Petrina čišćenja, ali tubice, čepovi, razmazane kreme i vlasi koje je Mia ostavljala za sobom nisu bili njezina briga.

Kad je Mia shvatila da sitna pasivna agresija ne daje željeni rezultat, prešla je u otvoreni napad. Razgovarala je telefonom dovoljno glasno da je svi čuju, povjeravajući prijateljicama kako „neki ljudi” polude od ljubomore i praznine vlastitog života. Dovodila je bučno društvo baš onda kad su Petra i Marko bili kod kuće, puneći stan tuđim smijehom, parfemima i mirisom cigareta koji se uvlačio u zavjese. Prljavo posuđe više nije ostavljala ni u sudoperu, nego ravno na stolu, tik do Petrina mjesta.

Marko se našao stiješnjen između dvije vatre. Htio je biti mirotvorac, ali njegovi su pokušaji bili mlaki, nespretni i unaprijed osuđeni na propast.

— Petra, zar ne bi mogla skuhati malo više juhe? Neugodno mi je pred njom… — pokušao je trećeg dana umilnim tonom.

— Ako je tebi neugodno, skuhaj je sam. Lonci su ondje gdje su oduvijek bili — rekla je Petra hladno, ne podižući pogled s knjige.

Kad bi se pokušao obratiti sestri, razgovor bi se istog trenutka pretvorio u predstavu.

— Marko, pa vidim kako me gleda! Mrzi me! Smetam joj! Ako i ti tako misliš, odmah ću spakirati stvari i otići na kolodvor!

I on bi popustio. Počeo je kriomice prati suđe za Mijom dok Petra ne gleda. Naručivao je pizzu za sve kako bi izbjegao mučne večere udvoje. Trudio se ispuniti tišinu glupim šalama i pričama s posla, ali s jedne ga je strane dočekivao Petrin ledeni zid, a s druge Mijin podcjenjivački, drzak poluosmijeh. Ništa nije riješio. Samo je odgađao ono što se ionako moralo dogoditi, dok je zrak u stanu postajao sve teži, otrovniji i nepodnošljiviji. Odbrojavanje koje je Petra pokrenula nastavilo je kucati, iz dana u dan sve glasnije.

Šestoga dana, u subotu navečer, Marko je posegnuo za posljednjim, očajničkim pokušajem. Vratio se iz skupe trgovine s dvije pune, teške vrećice. U njima su bili mramorirani odresci, šparoge, boca vina — sve ono što je nekad kupovao za njihove mirne, posebne večeri. Bila je to njegova bijela zastava, nespretno sklopljena ponuda primirja. Obje je žene zatekao u dnevnom boravku: Petra se zaklonila iza knjige kao iza zida, a Mia je lakirala nokte, šireći prostorijom oštar miris laka.

Marko je spustio vrećice na stol, natjerao se na pretjerano vedar osmijeh i započeo pomirljivim tonom.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana