“Dosta mi je te lijene besposličarke koja se samo šlepa na tuđi račun!” izgovorila je Ana mirnim, gotovo ravnim glasom dok je tanjur uz oštar zveket spustila u sudoper

Njena besramna lijenost izaziva bol i gađenje.
Priče

Mia se pojavila tek otprilike sat vremena poslije, zijevajući i protežući se, u kratkim svilenim hlačicama i topu. Po navici je krenula prema aparatu za kavu, ali ondje ju je dočekala samo čista, prazna posuda.

— Jao, zar nema više kave? — dobacila je u prostor, očito očekujući da će Ana odmah priskočiti i riješiti taj “problem”.

Ana je upravo ispirala svoju šalicu. Nije se ni okrenula.

— Ne znam. Ja sam svoju popila — odgovorila je ravno, kao da joj se obratila nepoznata osoba na ulici.

Mia je na trenutak ostala ukočena. Zatim je glasno otpuhnula i demonstrativno tresnula vratima hladnjaka. Izvadila je jogurt, pojela ga stojeći, ravno iz čašice, žlicom, a onda je sve zajedno ostavila na kuhinjskoj plohi. Bila je to prva ispaljena granata u tihom ratu. Ana se nije ni osvrnula. Oprala je svoje suđe, prebrisala sudoper i otišla u sobu spremiti se za posao, dok je čašica od jogurta ostala ondje — ljepljiv, sitan spomenik tuđem neodgoju.

Dani su počeli prolaziti upravo tako. Stan se pretvorio u podijeljen teritorij, presječen nevidljivim, ali itekako opipljivim granicama. Ana je kuhala večeru za dvoje. Namirnice je kupovala za dvoje. U perilicu je stavljala samo svoju i Markovu odjeću. Hrpa Mijinih stvari u košari za prljavo rublje rasla je iz dana u dan, no Ana je ostajala potpuno ravnodušna. Dnevni boravak bi očistila, ali bi namjerno zaobišla kut kauča na kojem je Mia ostavljala šalice i omote od čokolade. Kupaonica je, međutim, postala glavno bojište. Ogledalo i umivaonik Ana je glancala do sjaja, ali tubice, čepove i vlasi koje bi Mia rasula za sobom nije dirala ni prstom.

Kad je shvatila da pasivna agresija ne daje željeni rezultat, Mia je prešla u otvoreni napad. Razgovarala je telefonom namjerno preglasno, povjeravajući prijateljicama kako “neki ljudi” polude od ljubomore i praznine vlastitog života. Dovodila je bučno društvo baš onda kad su Ana i Marko bili kod kuće, ispunjavajući njihov miran prostor tuđim smijehom, parfemima i mirisima hrane. Prljavo posuđe više nije ostavljala ni u sudoperu. Stavljala ga je ravno na stol, tik uz Anino mjesto.

Marko se našao stiješnjen između dvije vatre. Želio je izigravati mirotvorca, ali sve što bi pokušao ispalo bi mlako, nespretno i prekasno.

— Ana, zar ne bi mogla skuhati malo više juhe? Neugodno mi je pred njom… — započeo je umiljatim tonom trećeg dana.

— Ako je tebi neugodno, skuhaj je ti. Lonci stoje ondje gdje su oduvijek stajali — odvratila je hladno, ne podižući pogled s knjige.

Kad bi pokušao razgovarati sa sestrom, razgovor bi se istog časa pretvorio u ucjenu.

— Marko, pa vidim kako me gleda! Ona me mrzi! Samo joj smetam! Ako i ti tako misliš, odmah ću spakirati stvari i otići na kolodvor!

I Marko bi popustio. Počeo je potajno prati za njom kad Ana ne bi gledala. Naručivao je pizzu za sve, samo da izbjegne neugodne večere za dvoje. Pokušavao je tišinu zatrpati glupim šalama i pričama s posla, ali s jedne strane dočekivao ga je Anin ledeni zid, a s druge Mijin podrugljiv, drzak poluosmijeh. Problem nije rješavao. Samo je odgađao ono što je ionako moralo doći, čineći zrak u stanu sve otrovnijim i teže podnošljivim. Odbrojavanje koje je Ana pokrenula nastavilo je kucati, iz dana u dan sve glasnije.

Šestoga dana, u subotu navečer, Marko je posegnuo za posljednjim, očajničkim pokušajem. Vratio se kući iz skupog supermarketa s dvije teške vrećice. U njima su bili mramorirani odresci, šparoge, boca vina — sve ono što su nekoć kupovali za svoje mirne, posebne večeri. Bio je to njegov bijeli barjak, nespretno ponuđena mirovna gesta. Obje je žene zatekao u dnevnom boravku: Ana je čitala zaklonjena iza knjige, kao iza utvrde, a Mia je lakirala nokte, dok se oštar miris laka širio prostorijom.

— Pa, nešto sam smislio — započeo je Marko, pokušavajući zvučati vedro.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana