— … da nas malo razmazim! — objavio je s pretjeranom živahnošću, vadeći namirnice na kuhinjski stol. — Napravit ćemo lijepu obiteljsku večeru. Sjesti, pojesti nešto dobro, normalno razgovarati.
Ana je bez riječi podignula pogled preko ruba knjige. Shvatila je odmah. To nije bio pokušaj pomirenja, nego uvod u saslušanje. Ona je, očito, trebala sjediti na optuženičkoj klupi, a skupa večera trebala ju je omekšati prije izricanja presude. Mia je, naprotiv, živnula kao da joj je netko upravo upalio reflektore. U tome je vidjela priliku. Pozornicu.
— Joj, Marko, baš si divan! — zacvrkutala je, uputivši Ani brz, pobjednički pogled. — Ne sjećam se kad smo zadnji put ovako sjedili zajedno!
Večera je prošla u zagušljivoj tišini. Marko se vrtio oko njih, dolijevao vino, rezao odreske, pokušavao ubaciti poneku šalu. No svaka njegova dosjetka pala bi u prazninu i razbila se o kamena lica dviju žena. Napokon više nije mogao izdržati pritisak koji je visio nad stolom. Pročistio je grlo i krenuo.
— Dajte, cure, zašto se ovako ponašamo? Pa mi smo obitelj. Moramo nekako naći zajednički jezik. Ana, Mia… hajdemo se dogovoriti, pronaći neko srednje rješenje.
Mia je istoga trena spustila vilicu. Lice joj se složilo u izraz duboke, gotovo kazališne patnje. To je bio njezin trenutak.
— Ja uopće ne razumijem o čemu se ovdje ima pregovarati, Marko! — rekla je povišenim glasom. — Ja sam ti odmah govorila da joj smetam. Da sam joj trn u oku! Ona samo želi da ti pripadaš isključivo njoj, da nemaš nikoga osim nje! Ja sam tvoja krv, tvoja sestra, a ona… ona me jednostavno želi izbaciti odavde!
Govorila je glasno, naglašeno, kao da igra pred publikom, premda je u prostoriji imala samo jednog gledatelja — vlastitog brata. Ana je nije ni pogledala. Polako je obrisala usne ubrusom, a zatim se okrenula prema mužu. Govorila je tiho, ali u mrtvoj tišini kuhinje njezin je glas zvučao snažnije od vikanja.
— Marko, ja s njom nemam o čemu raspravljati. Ovaj razgovor vodi se između tebe i mene. Ti si me zamolio da pričekam, da joj dam vremena. Prošlo je pola godine. U tih šest mjeseci otišla je na četiri razgovora za posao, a na dva je zakasnila. Nijednom nije počistila ništa izvan svoje sobe. Nijednom u kuću nije donijela ni kruh. Prošlog mjeseca s tvoje kreditne kartice, one koju si joj dao za “sitne troškove”, otišlo je oko sto pedeset eura na taksije i kafiće. O razbijenom sušilu za kosu i kupaonskom tepihu natopljenom parfemom neću ni počinjati. To su činjenice. Sve ostalo su prazne riječi.
Svaka njezina rečenica zabijala se poput čavla u lijes Markove krhke nade da će večer završiti pomirenjem. Nije napadala, nije vrijeđala, nije dizala glas. Samo je nizala podatke. I upravo je ta hladna, neoboriva istina Marku bila strašnija od bilo kakve histerije. Pogledao je sestru; lice joj se iskrivilo od uvrijeđenosti. Pogledao je ženu; ona je ostala mirna, sabrana i neprobojna. Bio je stjeran u kut.
I tada je odabrao. Onako kako biraju slabi ljudi, uvijek tražeći lakši put. Bilo je jednostavnije pokleknuti pred sestrinom manipulacijom nego se suočiti s onim što je imao pred očima.
— Ali zašto moraš biti tako… tako tvrda? — istisnuo je iz sebe, s prizvukom prijekora. — Zar se nisi mogla prema njoj ponašati barem malo… ljudskije? Pomoći joj, pokušati je razumjeti? Vidiš i sama koliko joj je teško! Zašto baš ni u čemu ne želiš popustiti? Od našeg si doma napravila bojno polje!
To je bila jedina rečenica koju je Ana trebala čuti. Nije samo stao na sestrinu stranu. Optužio je nju. U tom je trenutku shvatila da je čitav protekli tjedan bio potpuno suvišan. Odluka je već donesena, i to bez nje.
Nedjeljno jutro osvanulo je s varljivim mirom. Sedmi dan. Posljednji. Mia, uvjerena u svoju potpunu i bezuvjetnu pobjedu, upadljivo se dugo brčkala u kupaonici, a zatim se pojavila u kuhinji pjevušeći nekakav klupski ritam. Ponašala se kao osoba koja je napokon i službeno preuzela vlast u kući. Marko je sjedio za stolom.
