Koliko god joj se to činilo neobičnim, ta je jasnoća bila lakša od tri godine života u magli.
— Razumijem — rekla je mirno. — Idi mami, Marko.
— Što si rekla?
— Ozbiljna sam. Idi. Stvari možeš pokupiti sutra, kad se smiriš. Ključeve ću ostaviti kod susjede.
Marko ju je promatrao kao da očekuje da će se svakog trenutka nasmijati, popustiti ili reći da nije tako mislila. Ivana nije učinila ništa od toga.
— Ti uopće ne shvaćaš što radiš — izgovorio je tiše.
— Shvaćam savršeno.
Iz hodnika se odmah oglasila Vesna, pobjedonosno tvrdeći kako je ona od početka znala da ta žena nema ni srca ni pameti. Nikola je nešto promrmljao u znak slaganja. Marko je još kratko stajao ondje, kao da čeka da se prostorija sama od sebe promijeni, a zatim je uzeo jaknu i izašao. Ivana je zatvorila vrata za njim. Novi se brava kratko i jasno oglasila.
Otišla je u kuhinju, uključila kuhalo za vodu i sjela pokraj prozora. S druge strane stakla večer se već spustila.
Marko je svoje stvari odnio dva dana poslije. Došao je ujutro, dok je Ivana bila na poslu. Pokupio je odjeću, prijenosno računalo i dio papira. Ključeve je ostavio — one nove, koje je ona bila predala susjedi. Ležali su na kuhinjskom stolu, uz kratku poruku. Napisao je da mu treba vremena da razmisli. Ivana je poruku pročitala, presavinula je i spremila u ladicu.
Vremena je imala i ona. I već je razmišljala. Bez žurbe, bez suza, hladne glave — onako kako čovjek počne razmišljati tek kad odluku koju je dugo odgađao napokon izgovori naglas.
Odvjetnici je otišla nakon tjedan dana. Ne zato što je htjela požurivati stvari, nego zato što je željela znati što je čeka i kako sve to stvarno funkcionira. Odvjetnica je bila žena u godinama, uspravna držanja, s navikom da govori kratko i bez ukrasa. Ivana joj je iznijela cijelu situaciju. Ona je slušala, bilježila nekoliko napomena, a zatim upitala ima li dokaze o početnom ulogu i povijest uplata stambenog kredita.
Imala je. Ivana je čuvala sve: izvode, potvrde, ugovor, bankovne papire. Četiri godine vođenja računa u građevinskoj tvrtki nisu joj bile uzalud.
Odvjetnica je pregledala dokumentaciju, podigla pogled prema njoj i rekla:
— Vaša je pozicija vrlo dobra.
Nakon toga sve je krenulo svojim tijekom. Polako, službeno, preko suda, uz procjene, očitovanja i neizbježne Markove pokušaje da se „dogovore mirno“, ali prema pravilima koja bi odgovarala samo njemu. Ivana je dolazila na razgovore, slušala i odgovarala kratko. Vesna ju je jednom nazvala i rekla joj da će se još gorko kajati, jer je karma strašna stvar. Ivana joj je mirno odgovorila da će to mišljenje uzeti na znanje, a zatim se pristojno oprostila.
Postupak je trajao tri mjeseca. Ivana je sudu predala potpunu dokumentaciju: ugovor o kupoprodaji, potvrde o podrijetlu vlastite ušteđevine i pregled otplate kredita, iz kojega se jasno vidjelo da je najveći dio rata plaćala upravo ona. Marko je pokušao osporiti omjer udjela, ali njegov je odvjetnik mogao raditi samo s onim što je imao pred sobom — a toga nije bilo mnogo.
Sudskom odlukom Ivani su pripale dvije trećine stana. Marku je određena novčana naknada, razmjerna njegovu stvarnom doprinosu. Vesna nije dobila ništa, jer nikada nije ni imala ikakvo pravo na taj stan. Samo joj to ranije nitko nije dovoljno jasno rekao.
Vijest o presudi Ivana je primila sasvim običnog radnog dana, za vrijeme pauze za ručak. Pročitala je poruku odvjetnice, zaključala mobitel i nastavila jesti juhu.
Mjesec dana nakon što je sve bilo završeno i upisano kako treba, kupila je novu teglu za fikus. Bila je velika, keramička, boje pečene zemlje. Presadila je biljku i vratila je na staro mjesto pokraj prozora. Prvih nekoliko dana fikus se malo objesio, kao što biljke često učine nakon presađivanja, ali onda se uspravio i krenuo prema svjetlu.
Ivana ga je promatrala ujutro, držeći šalicu kave među dlanovima, i pomislila kako mu je, vjerojatno, već odavno trebalo više prostora. Samo ga nitko ranije nije presadio.
