Nikakvi razgovori više nisu mogli pomaknuti stvari ni za milimetar. Marko se neće promijeniti. Vesna neće sama stati.
Već sljedećeg jutra Ivana je nazvala majstora.
Došao je oko podneva. Zadržao se nepunih četrdeset minuta, tiho radio u hodniku, nekoliko puta provjerio mehanizam i zatim otišao. Na vratima su ostale dvije nove brave — čvrste, kvalitetne, skupe. Ivana je na dlanu kratko zadržala nove ključeve, dva kompleta, oba njezina, a onda ih spremila u torbu.
Marko se toga dana zadržao na poslu. Vesna je stigla oko pola sedam. Ivana ju je vidjela kroz špijunku. Nije bila sama. Pokraj nje je stajao Nikola, s izrazom čovjeka koji je došao kao pojačanje.
Najprije se začulo guranje ključa u bravu. Zatim kratka tišina. Pa još jedan pokušaj, nervozniji. Nakon toga Vesnin glas, isprva zbunjen, a onda sve viši:
— Što je sad ovo… Nikola, pogledaj. Ključ ne ulazi.
Ivana je stajala u predsoblju, s druge strane vrata, i nije se pomaknula.
— Ivana! — Vesna je počela udarati po vratima. — Otvaraj odmah! Što se ovdje događa?
Ivana je otvorila.
Vesna je stajala na pragu, zajapurena, s ključevima stisnutima u šaci kao da drži dokaz nekakvog zločina.
— Promijenila si brave?! Bez da ikome išta kažeš?! Kako si se uopće usudila?
— Usudila sam se — rekla je Ivana.
Mirno. Bez povišenog tona. U te dvije riječi nije bilo ni bijesa ni slavlja. Samo tiha sigurnost osobe koja je donijela odluku i više se ne namjerava povlačiti.
— Jesi li ti svjesna što radiš?! — Vesna je zakoračila naprijed, ali Ivana nije uzmaknula. — Ovo je stan mojega sina! Ti na to nemaš pravo!
— Ovo je i moj stan. A u moj dom više nitko neće ulaziti bez mojeg dopuštenja.
Nikola je iza Vesninih leđa prekrižio ruke na prsima.
— Otvori — rekao je tonom kojim se ne traži, nego naređuje. — Ili zovem policiju.
— Slobodno — odgovorila je Ivana. — I objasnite im da ste došli u tuđi stan s ključevima koje vam nitko nije dao.
To je Nikolu zaustavilo. Pogledao je Vesnu, a ona njega. Vesna se tada ponovno raspričala, ovaj put glasnije, očito dovoljno glasno da je čuju i susjedi koji su se, Ivana je bila sigurna, već približili svojim vratima. Govorila je o otimanju stana, o snahi koja tjera obitelj, o tome kako Marko nema pojma što mu žena radi iza leđa.
Marko se pojavio dvadesetak minuta kasnije. Dojurio je nakon majčina poziva, crven u licu i zadihan.
— Ivana, što je ovo? — pogled mu je skakao s majke na ženu. — Zašto si promijenila brave?
— Zato što više nisam imala drugi način zaključati vrata vlastitog doma.
— Poludjela je! — odmah je ubacila Vesna. — Marko, reci joj nešto! Neka vrati ključeve!
Marko je ušao u stan i zaustavio se nasred predsoblja. Ivana ga je promatrala i u njemu ponovno vidjela ono isto što je gledala već tri godine: čovjeka razapetog između dvije obale, nesposobnog stati ni na jednu.
— Mama je u pravu — rekao je naposljetku, a u glasu mu se čulo nešto nalik krivnji; prema kome, Ivana više nije znala. — Trebala si barem reći. Vrati ključeve pa ćemo normalno razgovarati.
— Nema se više o čemu razgovarati, Marko.
— Ivana…
— Tri godine sam razgovarala. Tri godine sam objašnjavala. I ništa se nije promijenilo.
Marko je stisnuo čeljust. Iz hodnika je Vesna i dalje nešto govorila, ali Ivana je više nije slušala.
— Onda ti postavljam uvjet — rekao je Marko, a glas mu je postao tvrđi. — Ili ćeš vratiti ključeve, ili… ne znam što će biti s našom obitelji. Razumiješ li što ti govorim?
Ivana ga je dugo gledala. Nekada, davno, takva bi je rečenica možda natjerala da popusti. Sada je pred sobom vidjela samo čovjeka koji je konačno, bez ostatka, pokazao na čijoj strani stoji. I koliko god to bilo neobično, ta joj spoznaja nije donijela strah, nego gotovo olakšanje.
