Već na stubištu usporavala bi korak, a pred vlastitim vratima zastajala kao pred nečim tuđim: hoće li sve biti onako kako je ostavila ili je netko opet ulazio dok nje nije bilo?
Stan koji je trebao biti njezino sklonište više nije bio mjesto na kojem se čovjek može opustiti i normalno udahnuti.
Prijelom se dogodio jednog sasvim običnog utorka. Ivana se toga dana zadržala na poslu dulje nego inače i kući stigla tek oko osam navečer. Čim je ušla, zatekla je u stanu Vesnu i nepoznatog muškarca od nekih trideset i pet godina, s putnom torbom pokraj sebe. Sjedio je u kuhinji i jeo za stolom tako mirno, kao da je ondje oduvijek.
— Ovo je Nikola, moj nećak — rekla je Vesna bez imalo nelagode, kao da objašnjava najobičniju stvar na svijetu. — Trenutačno nema gdje biti, pa sam mu rekla da može nekoliko dana ostati kod vas. Ima mjesta, nije problem.
Ivana je ostala stajati na kuhinjskim vratima. Nikola je samo podignuo pogled, kratko kimnuo i nastavio jesti.
— Vesna — progovorila je Ivana nakon kratke šutnje — ovo je naš stan. Ne možete ovamo dovoditi ljude i smještati ih bez našeg pristanka.
— Ma daj, molim te — odmahnu rukom svekrva. — Par dana, velika stvar. Marko sigurno nema ništa protiv.
Kasnije se pokazalo da Marko doista nije imao ništa protiv. Točnije, nije ni znao za to unaprijed, ali kad je saznao, cijela mu se situacija učinila posve prihvatljivom.
— Pa samo nekoliko dana, Ivana. Čovjek je u nezgodnoj situaciji.
— Marko, nas nije bilo kod kuće. Tvoja majka pustila je nepoznatog čovjeka u naš stan, a da nas nije ni nazvala. Tebi je to normalno?
— Nikola nije nepoznat. On je rodbina.
— Meni nije rodbina. Meni je stranac.
Kao i toliko puta prije, razgovor se ugasio u slijepoj ulici. Nikola je ostao četiri dana. Ivana se za to vrijeme u vlastitom domu osjećala kao netko tko je tu privremeno, kao gost kojem nije sasvim dopušteno zauzeti prostor.
Nakon toga zamolila je Vesnu da joj vrati ključeve. Nije vikala, nije pravila scenu, nije prijetila. Samo je mirno izrekla molbu.
Vesna se nasmijala. Ne zbunjeno, ne nervozno, nego iskreno, kao da je čula nešto toliko besmisleno da se drugačije nije moglo reagirati.
— To je stan moga sina — rekla je. — I dolazit ću kad god poželim. Ključeve ti neću dati.
— Vesna, pravno stan pripada i Marku i meni. Zato vas molim da…
— Nećeš ti mene ništa moliti — presjekla ju je Vesna. U njezinu glasu nije bilo ljutnje, ni povišenog tona, samo hladna sigurnost osobe koja uopće ne priznaje mogućnost prigovora. — Marko, reci joj.
Marko je rekao. Rekao je da je njegova majka u pravu, da je tako oduvijek bilo, da Ivana pretjeruje i da običnu brigu shvaća kao napad.
Poslije tog razgovora Ivana je prestala objašnjavati. Očito riječi ovdje više nisu imale nikakvu težinu.
Počela je čekati. Ne zato što nije imala snage, nego zato što je sada pažljivo promišljala svaki sljedeći korak.
Rasplet je došao jednog običnog četvrtka. Ivana je uzela slobodan dan; umor se nakupio i željela je samo ostati kod kuće, u miru, bez ičijeg glasa. Oko podneva začuo se poznati škljocaj brave. Ivana je sjedila u sobi s knjigom i šalicom kave. Zatim su se u hodniku začuli koraci, a odmah potom zvuk vrata ormara koja se otvaraju u spavaćoj sobi.
Spustila je šalicu, ustala i pošla onamo.
Vesna je stajala pred otvorenim ormarom i u rukama držala kaput. Bio je nov, tamnoplav, kupljen prije dva tjedna, a Ivana ga je stigla odjenuti svega tri puta. Svekrva ga je promatrala kao da ga već zamišlja na sebi: okretala je vješalicu, zagledala ovratnik, prelazila pogledom preko tkanine.
— Vesna — rekla je Ivana s vrata.
Svekrva se nije ni trznula. Okrenula se posve mirno.
— A, ti si doma. Nisam znala. — Zatim je kimnula prema kaputu. — Bi li bio problem da ga uzmem? Baš mi treba nešto takvo, a ti ionako imaš puno stvari.
— Ne dirajte moje stvari.
Ivana ju je gledala još nekoliko trenutaka. Potom se okrenula i izašla iz sobe.
Vesna je otišla nakon pola sata. Kaput je ostao visjeti u ormaru. Ali u Ivani se toga dana nešto konačno posložilo, jasno i nepovratno, bez ikakve mogućnosti da to ponovno preispita.
