Marko mi je tada gurao mapu pod nos i ponavljao kako je sve praktički dogovoreno, samo još treba da ga „obitelj pogura“. Ja sam mu odgovorila da ćemo o tome razgovarati nakon kontrolnog pregleda. On u tome nije čuo oprez, nego pristanak.
– Nemoj sad opet o poslu – rekao je odjednom sasvim drukčijim tonom. – Dao sam ljudima riječ.
– Ti si dao svoju riječ. Moja nije bila dio toga.
– Ana, pa mi smo obitelj.
Tom se rečenicom godinama zatvarala svaka rasprava. Njegovi dugovi postajali su zajednički problem. Njegova majka pretvarala se u moju obvezu. Svaki novi Markov poslovni pothvat predstavljao se kao prilika za sve nas, a moja dežurstva, štednja i novac koji sam odvajala sa strane služili su kao zgodan izvor za krpanje njegovih planova. Tog dana taj je obrazac puknuo. Ne zato što sam ga htjela kazniti, nego zato što je sam pokazao do koje je mjere spreman ići: tražiti novac od žene kojoj su upravo bacili lijekove potrebne nakon operacije.
– Obitelj ne baca tuđe lijekove i ne šalje osobu nakon zahvata da stoji za štednjakom – rekla sam. – Tvoj posao neću financirati.
Marija je dramatično raširila ruke.
– Marko, čuješ li ti nju? Ucjenjuje te tabletama.
– Mama, šuti – presjekao ju je Marko oštro, ali ne zato što je stao na moju stranu. U glavi je već prebrajao novac.
Nazvala sam Ivana, odvjetnika koji je prije nekoliko godina inzistirao da Marko i ja sklopimo bračni ugovor. Marko je tada već vukao posljedice jednog propalog projekta, a Ivan mi je vrlo jasno rekao: ako ne želim odgovarati za svaku njegovu avanturu, financijski rizici moraju biti razdvojeni. Marko se zbog toga durio cijeli tjedan, ali ugovor smo ipak potpisali kod javnog bilježnika.
– Ivane, dobar dan – rekla sam, a zvučnik sam uključila tek nakon što mi je uzvratio pozdrav. – Uništeni su mi lijekovi propisani nakon operacije. Račun iznosi tisuću četiristo osamdeset šest eura, fotografije imam. Osim toga, povlačim se iz financiranja Markove kupnje udjela. Ugovor o zajmu s moje strane nije potpisan.
Marko je zakoračio prema meni.
– Ana, prekini poziv.
Odvjetnikov glas ostao je miran i služben. Rekao mi je da najprije dokumentiram štetu, da ne ulazim u svađu, da ništa ne potpisujem i da ograničim pristup svojim papirima. Za sef je posebno naglasio: Markov novac ne dirati, ali zaštititi moje dokumente, nepotpisani ugovor o zajmu i osobnu štednju. Ako Marko bude tražio da se sef odmah otvori, neka se to napravi isključivo uz popis stvari.
– Marko zna šifru sefa – rekla sam.
– Onda je promijenite odmah – odgovorio je Ivan. – Njegovu gotovinu kasnije mu predajte uz potvrdu ili pred svjedokom. Ne miješajte njegovu imovinu s vašim dokumentima.
Nakon tih riječi Marko više nije ni pokušavao glumiti smirenost.
– Kakvu šifru? – upitao je. – Unutra je moj novac.
– Unutra su i moji papiri, kao i ugovor o zajmu bez mog potpisa – odgovorila sam i krenula prema radnoj sobi.
Radnom sobom zvali smo malu prostoriju s pisaćim stolom, policama i sefom smještenim u donjem ormariću. Ondje sam držala medicinsku dokumentaciju, bračni ugovor, izvatke s računa i papire vezane uz posao. Marko je pošao za mnom, a za njim se pridigla i Marija, samo što joj je samouvjerenost sada već vidljivo splasnula.
Upisala sam staru kombinaciju. U sefu su bile tri mape: moja medicinska dokumentacija, bračni ugovor i Markova mapa s natpisom „Posao“. Pokraj njih stajala je omotnica s njegovom gotovinom. Nisam je otvorila niti pomaknula. Izvadila sam samo svoje papire, račun, bračni ugovor i nepotpisani nacrt zajma, sve fotografirala za odvjetnika, a zatim ih vratila u zasebnu prozirnu fasciklu.
– Makni se – rekao je Marko. – Sam ću uzeti svoje.
– Uzet ćeš uz popis. Sad zatvaram pristup svojim dokumentima.
Pritisnula sam tipku za resetiranje, unijela novu kombinaciju i zaključala sef. Kratki zvučni signal bio je jedva čujan, ali Marko je reagirao kao da sam mu upravo uništila cijeli posao.
– Što si to napravila? – upitao je.
– Promijenila sam šifru.
– Nemaš pravo blokirati moj novac.
– Nisam prisvojila tvoj novac. Stoji ondje gdje je i bio. Ali sef više neću otvarati bez zapisnika.
Posegnuo je za mapom koju sam držala, no sklonila sam je iza leđa.
– Daj mi ugovor o zajmu.
– Na njemu nema mog potpisa.
– Obećala si.
– Rekla sam da ću razmisliti nakon kontrolnog pregleda. Nakon ovoga danas, razmislila sam.
Marko je naglo izvukao mobitel i nazvao Petra, čovjeka koji je prodavao udio. Govorio je dovoljno glasno da ga čujem: novac će biti osiguran, došlo je do obiteljske komplikacije, sutra će sve zatvoriti. A onda je Petar postavio pitanje o uplati.
