Trebao mu je sef.
– Otvori ga. Uzet ću gotovinu.
– Sutra u jedanaest dolazi Ivan Leonidović. Otvorit ćemo pred njim, napraviti popis, a ti ćeš svoj omot dobiti uz potpis.
– Ana, nemoj sad glumiti predstavu. To je moj novac.
– Upravo zato i treba zapisnik. Da poslije ne možeš tvrditi kako sam nešto uzela.
Prstima je udario po stolu, ali se zaustavio prije nego što je planuo. Očito se sjetio snimke i odvjetnika.
– Dužan sam više nego što misliš.
– Dio opomena već sam vidjela u tvojoj fascikli. Držao si ih pokraj mojih papira i nacrta ugovora o zajmu koji si mi namjeravao podmetnuti.
– Sve bih to zatvorio čim posao prođe.
– A taj se posao trebao financirati mojim novcem, koji ti nisam dala.
Kratko se nasmijao, no u tom osmijehu više nije bilo sigurnosti.
– Jednim si me kodom izbrisala.
– Nije te kod izbrisao, Marko. Samo ti nije dopustio da uzmeš moje dokumente i to nazoveš obiteljskom pomoći.
Oko osam ponovno ga je nazvao Petar. Marko je izašao u hodnik, ali vrata nije sasvim zatvorio. Razgovor nije dugo trajao. Petar mu je jasno rekao da više neće čekati jer je od početka dogovor bio da cijeli iznos sjedne danas. Marko je pokušavao govoriti o „obiteljskom zastoju“, ali bez mog zajma njegova objašnjenja nikoga nisu zanimala.
Kad se vratio u kuhinju, u njemu više nije bilo onog prijašnjeg pritiska.
– Morat ću pokrenuti osobni stečaj – rekao je. – Drugačije se iz ovoga neću izvući.
– Onda nađi stručnjaka za osobni stečaj. Sud te danas nije proglasio nesolventnim, a moj novac ne ulazi u tvoj postupak.
– Čak i sada govoriš kao liječnica u viziti.
– Govorim kao osoba koja više ne želi plaćati tuđe odluke.
Neko je vrijeme šutio, a onda upitao može li se išta popraviti isprikom. Zamolila sam ga da kaže za što se točno ispričava. Najprije je promrmljao da mu je žao zbog tableta, zatim dodao da nije zaustavio majku. Rečenicu o kuhinji spomenuo je tek kad sam ga podsjetila.
– Bio sam pod živcima – rekao je.
– A ja sam bila poslije operacije. Razlika je u tome što si ti mislio na posao, a ja na to kako ću nastaviti liječenje.
Tu je razgovor stao. Ne zato što smo sve razjasnili, nego zato što više nije imalo smisla vrtjeti iste rečenice. Rekla sam Marku da do dolaska odvjetnika može ostati u zasebnoj sobi, a ujutro će uzeti najnužnije stvari i svoju gotovinu prema popisu. Za sve ostalo neka se obraća Ivanu Leonidoviću.
Kasno navečer stigla je poruka od Marije Andrijevne: „Ja sam ti željela dobro. Nezahvalnice.“ Proslijedila sam je odvjetniku i odgovorila samo jednom rečenicom: „Zahtjev za naknadu štete poslat će moj zastupnik.“ Nakon toga se toga dana više nije javila.
Sutradan je Ivan Leonidović došao točno u jedanaest. Marko ga je čekao u radnoj sobi, s torbom spuštenom uz noge. Sef sam otvorila sama. Pred odvjetnikom smo izvadili Markovu fasciklu, prebrojili njegovu gotovinu, unijeli iznos u zapisnik i predali mu omot uz potpis. Moji dokumenti, bračni ugovor, medicinska dokumentacija i nepotpisani ugovor o zajmu ostali su zaključani u sefu.
Marko je zapisnik potpisao naglo, pritiskajući olovku jače nego što je trebalo, ali se pred odvjetnikom nije usudio prepirati. Omot je spremio u torbu, uzeo dvije košulje, punjač i fasciklu o poslu koji je već propao.
Na pragu se zaustavio.
– Shvaćaš da ja ovo sam ne mogu iznijeti?
– Shvaćam.
– I svejedno mi nećeš pomoći?
– Ne novcem. Ne nakon svega što se dogodilo.
Otišao je tiho. Bez lupanja vratima, bez uobičajenog „još ćeš požaliti“. Vjerojatno mu je napokon postalo jasno da svaka takva rečenica više nije bračna svađa, nego materijal koji završava u odvjetničkoj dokumentaciji.
Sat vremena kasnije dostavljač je donio nove lijekove. Usporedila sam kutije s terapijom, složila ih u novi organizator i odnijela ga u radnu sobu, pokraj mape u kojoj su se nalazile kopije zahtjeva, tužbe i bračnog ugovora. Šifru sefa znala sam samo ja.
Navečer mi je Ivan Leonidović poslao nacrt zahtjeva prema Mariji Andrijevni i popis dokumenata potrebnih za razvod braka. Provjerila sam datum, priložila račun na 1.486 € i napisala: „Odobreno.“
U kući je odjednom bilo manje glasova, manje zahtjeva i manje tuđih ruku među mojim stvarima. Marko nije izgubio samo posao. Izgubio je ono najvažnije na što je godinama računao: pristup mom novcu, prikriven riječima o obiteljskoj obvezi.
