“Ti tražiš sponzora po aplikacijama” rezko izgovorila Petra pokazujući račune

Besramno i okrutno zanemarivanje razbija tihu sigurnost.
Priče

U hodniku se miješao miris pržene slanine i ustajalog, neopranog tijela. Na otiraču su ležale blatne ženske čizme, a s njihovih se potplata po pločicama razlila mutna siva lokvica. Iz kuhinje su dopirali mljackanje i prigušeno brujanje televizora.

Petra je izula cipele i skinula kaput. Nakon smjene noge su joj pulsirale od umora. Željela je samo šalicu vrućeg čaja i malo tišine.

U kuhinji je sjedila Sara, sestra njezina muža. Na sebi je imala Petrin kućni ogrtač.

Sara je jela tjesteninu s mljevenim mesom ravno iz skupe teflonske tave. I to metalnom vilicom. Zvuk kojim je grebala po premazu parao je uši.

— Bok — dobacila je punih usta.

Petra je zastala na pragu. Na stolu je stajao prazan lonac u kojem je još jučer bilo varivo. Pokraj njega ležalo je otvoreno pakiranje narezanog sira, a sudoper je bio zatrpan masnim tanjurima.

— Gdje je juha? — upitala je mirno, gotovo bez boje u glasu.

Sara je samo slegnula ramenima.

— Pojeli smo. Luka je svratio na ručak. Baš mu se svidjelo.

Petra je pogledala prema velikom loncu od pet litara.

— Pet litara? U jednom danu?

— Pa jela sam i ja. A Luka je još ponio posudu na posao. Što je sad? Žao ti je juhe za vlastitog muža?

Sara je odložila vilicu. Na dnu tave jasno su se vidjele duboke, bijele ogrebotine. Ta je tava koštala četrdeset eura.

U Petri se nešto zatvorilo. Kao da je teška, hladna brava kliknula iznutra.

Prišla je hladnjaku i otvorila vrata. Unutra nije bilo gotovo ničega. Ni jogurta, ni pilećeg filea, ni salame. Samo staklenka jeftinog senfa.

— Gdje su polpete? — pitala je.

— To smo još jučer dovršili. Petra, što se odmah pališ? Što sam trebala, sjediti gladna?

Petra je iz torbe izvadila račune. Uvijek ih je čuvala.

— Ovaj sam mjesec na hranu potrošila četiri stotine pedeset eura.

Sara je zakolutala očima.

— Evo je opet. Knjigovođa.

— Ovdje živiš osam mjeseci. Osam. Za to vrijeme nisi kupila ni jednu jedinu štrucu kruha.

— Tražim posao! — povisila je glas zaova.

— Ti tražiš sponzora po aplikacijama za upoznavanje. A jedeš na moj račun.

Petra je uzela praznu tavu, spustila je u sudoper i pustila ledenu vodu.

— Hej! Nisam završila! — pobunila se Sara.

— Tvoj obrok je završio. Moj također. Izlazi iz kuhinje.

Sara je frknula, svukla Petrin ogrtač, bacila ga preko stolice i otišla u dnevnu sobu.

Petra nije ni pokušala oprati posuđe. Natočila je čašu vode i ispila je u jednom gutljaju. Zatim je uzela mobitel i napisala mužu poruku.

„Svrati u trgovinu. Kod kuće nema hrane.”

Odgovor je stigao za manje od minute.

„Umoran sam. Naruči dostavu. Imaš novaca.”

Petra se kratko, bez imalo veselja, nasmiješila. Novca je imala. Ali svojega.

Navečer su ulazna vrata snažno zalupila. Pojavio se Luka.

— Petra! Hoćemo li večerati?

Sjedila je na kauču s laptopom u krilu.

— Nema hrane — rekla je.

Luka je ušao u sobu ne izuvši se.

— Kako nema? Jučer je hladnjak bio pun.

— Tvoja ga je sestra ispraznila. Uz tvoju pomoć.

Luka je teško uzdahnuo i prešao dlanovima preko lica, kao da briše nevidljivu prašinu.

— Petra, opet počinješ. Sara je mlada, metabolizam joj radi sto na sat.

— Njoj drskost radi sto na sat. Ja svaki mjesec plaćam tristo osamdeset eura kredita. Ovo je moj stan.

— Mi smo obitelj! — zarežao je Luka. — Ja plaćam režije!

— Režije su šezdeset eura. Hrana je četiri stotine pedeset. Tvoja sestra me u ovih osam mjeseci koštala tri tisuće šeststo eura.

— Ti sve gledaš kroz novac!

Luka se naglo okrenuo i otišao u kuhinju. Ubrzo se odande začulo lupanje lonaca i vrata ormarića.

— Petra! — viknuo je. — Pa ovdje nema ni jaja!

— Znam.

Vratio se ljutit, s crvenim mrljama po licu.

— Daj mi deset eura, idem po kebab.

Petra ga je promatrala pozorno, kao da pred sobom vidi potpunog stranca.

— Tvoja kartica ti je u džepu.

— Dao sam za ratu auta. Znaš da sam do plaće na nuli.

— Onda vam je danas dan posta.

Luka je šakom udario u dovratnik.

— Ti se to sprdaš sa mnom? Moja sestra je gladna! I ja sam gladan!

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana