— A ti si mi žena ili što?
— Ja sam ti sponzor, Luka. Ali moja humanitarna akcija upravo je završila.
Opsovao je tako ružno da je Petra samo podigla obrvu. Zatim je zalupio ulaznim vratima. Vratio se tek nakon sat vremena, noseći dva kebaba i limenku kole. Sara mu je poletjela u susret već u hodniku, sva razdragana što je brat donio hranu. Petri nisu ponudili ni zalogaj.
Nije ju bilo briga.
Sutradan je bila subota. Ujutro je u bravi zaškripao tuđi ključ.
Vrata su se otvorila uz tiho cviljenje. Petra je još ležala u krevetu, ali nije spavala. Jasno je čula korake iz hodnika. Teške, spore, kao da netko vuče noge.
Vesna. Njezina svekrva.
— Luka! Sarice! Donijela sam palačinke! — odjeknuo je kroz stan njezin prodoran glas.
Petra je navukla kućni ogrtač i izašla iz spavaće sobe.
Vesna se već ponašala kao da ulazi u vlastiti stan. Skidala je čizme nasred hodnika, a u rukama je držala plastičnu posudu s hranom.
— Oho, ti još spavaš, Petra? Pa jedanaest je sati.
— Subota mi je. Slobodan dan.
Svekrva je stisnula usne u tanku crtu.
— Žena bi trebala mužu spremiti doručak, a ne valjati se po krevetu do podneva. Gdje mi je sin?
Iz dnevnog boravka izvukla se Sara, zgužvana i raščupana.
— Mama, ona nas je jučer ostavila bez večere. Napravila je scenu zbog nekakve juhe.
Vesna je teatralno uzdahnula i okrenula se prema Petri.
— Jesi li ti normalna? Dijete ti sjedi gladno u kući?
— To “dijete” ima dvadeset četiri godine — mirno je rekla Petra. — I jede kao fizički radnik nakon smjene.
— Kako se usuđuješ tako govoriti! — Vesna je krenula prema njoj.
Petra se nije pomaknula ni korak.
— Ključ.
Svekrva je zastala.
— Molim?
— Ključ od mog stana. Ostavite ga na ormariću.
Vesna je pogledala Saru, kao da provjerava je li dobro čula.
— Ne pada mi na pamet ništa ostavljati. Ovo je stan moga sina.
— Stan je kupljen prije braka. Mojim novcem. Vaš sin ovdje ima samo privremeno prijavljeno boravište. Ključ na ormarić.
Vesna je tresnula svežanj ključeva na drvenu površinu. Metalni zveket rasuo se po hodniku.
— Bože dragi, žao joj komada kruha za obitelj! Jadni moj Luka. Oženio se škrtom, hladnom babetinom.
Svekrva je otišla prema kuhinji, a Sara je odmah potrčala za njom. Petra je iz hodnika čula njihovo šaputanje, prigušene prigovore i uvrijeđeno puhanje.
Nakon otprilike sat vremena Vesna je napokon otišla.
Petra je ušla u kupaonicu da se umije. Na polici su uredno stajale njezine kozmetičke teglice i bočice. Jedna je nedostajala. Noćna krema od sedamdeset eura nestala je bez traga.
Vratila se u hodnik.
— Sara. Gdje je moja krema?
Sara nije ni podignula pogled s mobitela.
— Nemam pojma. Mama je nešto uzela da namaže ruke. Rekla je da su joj suhe.
— Ruke? Mojom kremom protiv bora s retinolom?
— Joj, pa što sad. Kao da je neka svetinja. Kupit ćeš drugu, ionako imaš veliku plaću.
Petra nije odgovorila. Samo se vratila u spavaću sobu, odjenula se i uzela torbu.
Morala je otići u trgovinu građevinskim materijalom.
Do tamo joj je trebalo petnaestak minuta hoda. Vrijeme je bilo odvratno. Studeni vjetar zavlačio joj se pod jaknu, grizao za vrat i tjerao suze na oči. Petra je hodala brzo, stisnutih usana.
U velikoj trgovini uzela je kolica i otišla ravno prema odjelu s okovima i pričvrsnim materijalom.
Odabrala je dvije masivne čelične pločice s ušicama, pakiranje samoreznih vijaka za metal, snažno dvokomponentno ljepilo i lokot.
Lokot je bio težak, ozbiljan, viseći, s brojčanom šifrom. Takav se nije mogao otvoriti ukosnicom ni nožem. Za njega bi trebala brusilica.
Zatim je svratila u trgovinu kućanskim aparatima. Ondje je kupila mali hladnjak, visok otprilike kao noćni ormarić, i platila hitnu dostavu.
Kući se vratila oko tri popodne.
Stan je bio prazan. Sara je otišla nekamo van, a Luka je, kao i obično, bio u garaži s društvom.
Petra je odmah prionula poslu.
Izvadila je odvijač na baterije. Svoj, kupljen davno i plaćen vlastitim novcem. Prislonila je čelične pločice na vrata velikog bijelog Boscheva hladnjaka u kuhinji i pažljivo označila mjesta.
Uvrtanje vijaka u metal nije išlo lako. Kućište se opiralo, alat je poskakivao, dlanovi su je boljeli. Ali bijes joj je davao snagu.
Pola sata kasnije na vratima hladnjaka stajale su dvije čvrste metalne ušice. Petra je provukla kroz njih luk lokota, pritisnula ga i začula suh klik. Povukla je nekoliko puta. Držalo je kao zavareno.
Nakon toga je iz kuhinjskih ormarića prenijela u svoju sobu svu rižu, tjesteninu, brašno, konzerve i ostale zalihe. Na vrata spavaće sobe ugradila je običnu bravu s ključem. To je išlo znatno lakše.
Oko pet poslijepodne stigli su dostavljači s mini hladnjakom. Petra im je pokazala kamo da ga stave, smjestila ga pokraj kreveta i uključila u utičnicu.
Kad su otišli, uzela je mobitel i naručila dostavu iz najskupljeg supermarketa u gradu.
