Ovisno o svim okolnostima i o tome na koga je upisan, u slučaju razvoda dijeli se na jednake dijelove, ili se podjela može promatrati i kroz interese djeteta. Ako bi Marko pokušao stan prodati ili ga nekome darovati, za to bi mu trebala moja ovjerena suglasnost. Bez nje bi se takav posao poslije mogao pobijati. Ipak, bolje je ne čekati da do toga uopće dođe.
— Podnesite zahtjev da se bez vaše osobne prisutnosti ne mogu provoditi nikakve promjene u zemljišnim knjigama — rekla je Vesna Igorovna. — To se rješava preko nadležnog ureda ili zemljišnoknjižnog odjela. Ne radi se ni o kakvoj posebnoj operaciji, nego o običnom obrascu. Besplatno je.
Automobil je bio registriran na Marka, ali kupljen tijekom braka, što znači da je i on ulazio u bračnu stečevinu. Samo, s autom je stvar bila opasnija: za prodaju vozila ne traži se unaprijed potpis drugog supružnika, iako se takva transakcija poslije može osporavati. Trebalo je odmah zabilježiti marku, godinu proizvodnje, kilometražu i procijenjenu vrijednost.
Vikendica je bila vlasništvo Marije Petrovne. Ona nije ulazila u diobu. To, barem, nije bio moj problem.
Alimentacija — ako do razvoda dođe — za jedno dijete najčešće se određuje u visini četvrtine službenih primanja, osim ako sud ili sporazum ne utvrde drukčije. Markova službena plaća iznosila je oko tisuću i dvjesto eura. Ali novac Lani nije odlazio s računa na koji mu je sjedala plaća, nego s nekog drugog računa. Dakle, postojala je štednja. Ili dodatni novac za koji ja nisam imala pojma.
Sve sam zapisala u bilješke.
Petoga dana otišla sam podnijeti zahtjev. Do tada nikada nisam zamišljala da ću stajati u sasvim običnom redu, s osobnom iskaznicom u ruci, i u sebi dijeliti vlastiti život na ono prije i ono poslije. Red je bio običan. Šalter također. Djevojka s druge strane stakla preuzela je papire, rekla mi da će zabrana biti evidentirana u roku od pet radnih dana, pružila mi obrazac na potpis i vratila dokumente.
Potpisala sam se i izašla na ulicu.
Šestoga dana razgovarala sam s Markom.
Nora je bila na rođendanu kod prijateljice. Marko se vratio s posla, presvukao se i sjeo za stol. Stavila sam pred njega tanjur variva i smjestila se nasuprot njemu.
— Marko, tko je Lana Astahova?
Prestao je žvakati. Ne odmah. Prvo je progutao zalogaj, kao da mu za to treba nekoliko dodatnih sekundi. Onda je spustio vilicu.
— Otkud ti znaš za nju?
Nije pitao: “Koja Lana?” Nije se pravio da ne razumije. Nije ni pokušao odglumiti iznenađenje. Pitao je samo odakle znam.
— Mene zanima nešto drugo — rekla sam mirno. — Dao si joj moju potvrdu o primanjima. Ona je na temelju mojih podataka predala zahtjev za kredit. To je prijevara. Shvaćaš li ti to?
Lice mu je izgubilo boju. Stvarno izgubilo. Ne onako teatralno, kao u filmovima, nego kao čovjek kojem je u tom trenutku postalo jasno da se razgovor neće voditi o emocijama.
— Ivana, nije to kako ti misliš. Ona nije htjela…
— Uopće me ne zanima što je ona htjela. Zanima me što si ti napravio. Uzeo si moje dokumente. Predao si ih osobi koja meni nije nitko. Ta osoba je u moje ime pokušala dobiti kredit. A ti joj svaki mjesec šalješ novac. I to isti iznos koji daješ meni za kuću i dijete. Ovo nije samo prevara u braku, Marko. Točnije, nije samo to. Ovo je nešto puno gore.
Šutio je. Zatim je tiho rekao:
— Kredit nisu odobrili. Znači, ništa se nije dogodilo.
— Dogodilo se. Moji osobni podaci završili su kod nepoznate žene. Upit je ostao zabilježen u mojoj kreditnoj evidenciji. A da su kredit odobrili, dug bi glasio na mene. Je li ti to uopće jasno?
Bilo mu je jasno. Vidjela sam mu to u očima.
— Nisam mislio da će ispasti ovako — rekao je gotovo nečujno. — Rekla je da joj treba samo nakratko. Da premosti.
Odmaknula sam stolicu i ustala.
— Marko, neću vikati. Neću razbijati tanjure. Samo ću ti reći što slijedi. Sutra ideš sa mnom odvjetnici. Sjedamo i prolazimo sve: stan, auto, novac, Noru. Ako ne pođeš, podnosim prijavu policiji zbog pokušaja prijevare. Imam izvadak iz banke, broj telefona i snimke zaslona svih uplata. Ovo nije histerija i nije ucjena. Samo ti govorim što ću napraviti.
Nije se usprotivio.
Sutradan smo zajedno otišli Vesni Igorovnoj. Marko je sjedio na samom rubu stolca i gledao u pod, dok je odvjetnica pred njega slagala papire.
Vesna Igorovna nije držala lekcije. Nije ga moralizirala. Samo je postavljala pitanja, jedno za drugim.
— Marko, uplate na ovaj broj odlazile su s kojeg računa?
— Sa štednog.
— Taj račun glasi na vas?
— Da.
— Ivana za njega nije znala?
— Nije.
— Koliko je sada na njemu?
Zastao je.
— Oko tisuću i dvjesto eura.
— A koliko je bilo?
Ovoga puta šutio je još dulje.
— Oko četiri tisuće.
Četiri tisuće eura. Štedni račun za koji nisam znala. Novac koji je skupljao — ili koji smo, zapravo, mi skupljali — polako je odlazio prema ženi s kojom je živio drugi, skriveni dio života.
Vesna Igorovna okrenula se prema meni.
— Ivana, želite li razvod?
Pogledala sam Marka. Trinaest godina. Nora. Naš stan. Sve ono što smo godinama gradili i što se, očito, moglo raspasti bez ijednog glasnog praska.
— Prvo želim da sve bude potpuno jasno — odgovorila sam. — Svi računi. Sve uplate. Sve obveze. Tek onda ću donijeti odluku.
Odvjetnica je kimnula, uzela novi list papira i mirno rekla da ćemo najprije krenuti od javnobilježničkog sporazuma.
