“Rijetko je” rekla je Marina i svoju porciju izlila natrag u lonac

Nepravedno je da se trud toliko omalovažava.
Priče

— Rijetko je — rekla je Marina, odgurnula tanjur od sebe i žlicom kucnula o njegov rub. — Govorila sam ti da se cikla riba, a ne reže na komade. I lovora si stavila previše.

Lonac boršča još se pušio na štednjaku. Toga jutra ustala sam dok je vani bio mrak, samo da stignem na tržnicu po svježu junetinu. Čekala sam u redu, birala kost s moždinom, baš onakvu kakvu Ivan voli. Zatim sam gulila povrće, sjeckala ga, ciklu pekla posebno u foliji da ne pusti sok u juhu prerano. Kušala sam tri puta. Sol dodavala oprezno, po četvrtinu žličice.

I nakon svega — “rijetko”.

Po zanimanju sam farmaceutkinja. Šest dana u tjednu stojim za pultom, savjetujem ljude, provjeravam recepte, prebrojavam zalihe. Subota mi je jedini slobodan dan. Ali od 2018., otkako se Marina preselila u susjedni kvart, moje subote više nisu pripadale meni.

Svaki tjedan. Četiri puta mjesečno. Bez iznimke, bez najave, bez pitanja odgovara li mi. Dolazila bi oko deset ujutro, smjestila se u kuhinji i čekala ručak. Ivan bi joj otvorio vrata, poljubio je u obraz i otišao gledati nogomet. A ja bih kuhala.

— Petra, zašto šutiš? Kažem ti dobronamjerno — nastavila je Marina i gurnula tanjur još dalje, kao da ju je uvrijedio. — Moja majka, pokoj joj duši, kuhala je boršč tako gust da je žlica u njemu stajala uspravno. A ovo tvoje… kao neki kompot.

— Mama, dobro je — promrmljao je Ivan, ne dižući pogled s tanjura. On je već jeo. Brzo, tiho, pomažući si kruhom.

— Tebi je sve dobro, ti nisi izbirljiv — odmahnula je Marina. — Ja sam, za razliku od tebe, navikla na kvalitetu.

Stajala sam pokraj štednjaka. Pregača mi je bila poprskana sokom od cikle, dlanovi vreli od lonca. Tri sata uložila sam u taj boršč. Kost je koštala gotovo pet eura. Vrhnje sam kupila posebno, domaće, na tržnici.

A onda je Marina ustala, prišla štednjaku i svoju porciju izlila natrag u lonac. Ne u sudoper. U lonac. Pred mojim očima.

— Nije dovoljno kuhano — rekla je mirno. — Neka još malo vrije.

Boršč se kuhao četiri sata. Cikla je bila meka, kupus proziran, krumpir se raspadao na dodir. Znala sam da je gotov. Na poslu me kolegice mole za taj recept. Tri cure iz jutarnje smjene zapisale su ga u mobitel.

Ali nisam rekla ništa.

Uzela sam Marinin tanjur i odnijela ga do sudopera.

— Ako vam nije ukusno, nemojte se mučiti — izgovorila sam ravnim glasom.

Pogledala me kao da sam je ošamarila. Ivan je prestao žvakati. Kuhinja je u trenu utihnula.

— Pa nisam ja to rekla iz zlobe — stisnula je usne Marina. — Samo te učim.

Osam godina. Punih osam godina ona me “učila”. Te večeri, dok sam slagala oprano posuđe u cjedilo, prvi put mi je prošlo kroz glavu: možda je dosta lekcija. Ali misao je brzo nestala. Ivan je rekao da je majka osamljena, da se brine, da joj je dosadno samoj. I ja sam ponovno prešutjela.

Tjedan dana poslije Marina je objavila da će odsad dolaziti svake subote. Ne samo na ručak, nego da mi “pomogne u kuhinji”. Ja sam kimnula. Ivan se razveselio.

Sljedeće subote donijela je vrećicu. U njoj crni papar u zrnu, sušeni kopar, mješavina začina i lovor zamotan u poseban papirić.

— Evo — posložila je sve po stolu. — Pravi začini. One svoje slobodno baci.

Pripremala sam piletinu s krumpirom. Fileti su se od prethodne večeri marinirali u kefiru s češnjakom; bio je to moj provjereni recept. Krumpir sam narezala na kriške, premazala uljem i posula dimljenom paprikom. Sve je trebalo stajati u pećnici sat i pol.

Kad sam iznijela jelo na stol, Marina je izvadila svoj papar, otvorila mlincu i počela mljeti po svemu. Ravno u zajedničku posudu. Obilno. Šutke. Bez pitanja.

— E, sad se to barem može jesti — rekla je, spremila mlincu i dohvatila vilicu.

Ivan je uzeo komad piletine. Probao je. Odmah se zakašljao; papra je bilo previše.

— Mama, zašto toliko? — posegnuo je za čašom vode.

— Znači, tebi je bilo dobro i bez papra? — Marina ga je pogledala prijekorno. — Jeo bi bljutavu hranu i još bio zadovoljan?

Stajala sam kraj kuhinjskih vrata i gledala u posudu iz koje se dizala para.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana