Sjela sam na kuhinjski stolac. Ruke su mi same posegnule za pregačom. Preklapala sam je, poravnavala dlanovima, pa opet presavijala, kao da se u tom besmislenom pokretu može složiti i sve ono što se u meni raspalo.
— Je li ona uvijek takva? — tiho je upitala Ana.
— Osam godina — rekla sam. — Svake subote.
Ana je samo odmahnula glavom. Nije dodala ništa. A ponekad šutnja prijateljice kaže više nego cijeli govor.
Te večeri Ivan je nazvao majku. Razgovor je trajao dvadesetak minuta. Kad se vratio u kuhinju, stao je kraj vrata i rekao:
— Uvrijedila se. Kaže da si je ponizila pred strankinjom.
Pred strankinjom. Ana, moja prijateljica. Žena koju poznajem petnaest godina. A to što je Marina mene pred njom godinama gazila — to se, očito, nije računalo.
Iz ladice sam izvadila bilježnicu. Subota, dvanaesti listopada. Namirnice — trideset osam eura. Vrijeme — šest sati, računajući tijesto. Ishod — “potplat”, izgovoren pred prijateljicom.
Ivan je otišao spavati. Ja sam ostala za stolom i počela računati. Četiri subote mjesečno. Osam godina. Tristo osamdeset i četiri subote. Svaki put četrdeset, ponekad pedeset eura za hranu. Kad sam sve zbrojila, iznos je prešao petnaest tisuća eura. Provjerila sam računicu još jednom. Pa još jednom.
Sljedeće subote Marina je došla kao da se ništa nije dogodilo. U torbi je opet nosila onaj isti mlinac za papar.
Treća subota u studenome. Probudila sam se u šest. Vani je bilo sivo, mokro i teško, onako kako zna biti kad bi čovjek najradije ostao pod poplunom i pravio se da dan ne postoji. Ali ustala sam. Ivan je večer prije rekao:
— Mama neće doći sama. Dovest će Katarinu i Miju.
Katarina je njegova sestra. Mia je nećakinja, devetnaest joj je godina. U životu sam ih vidjela možda tri puta. Posljednji put prije četiri godine, na Marininu rođendanu. Tada je Katarina kušala moju salatu i izjavila:
— Pa, za kućnu izvedbu može proći.
Otišla sam na tržnicu. Kupila sam junetinu, svinjetinu za faširance, povrće za salatu, vrhnje, zelenje. Zatim sam svratila u trgovinu po kruh, maslac i sir za narezak. Onda kući. I ravno za štednjak.
Skuhala sam juhu sa svježim kupusom. Faširance sam radila sama: meso sam dvaput samljela, dodala kruh namočen u mlijeku i naribani luk. Pekla sam ih na teškoj tavi od lijevanog željeza, onoj koju mi je poklonila moja majka. Svaki komad po pet minuta s jedne strane, pa pet s druge. Dvadeset četiri komada. Dva sata stajanja kraj štednjaka.
Salata je bila jednostavna: krastavci, rajčice, rotkvice, zelenje i ulje. Ništa posebno, ali sve svježe, jutros kupljeno na tržnici.
Do podneva je stol bio spreman. Pet tanjura, pet pribora, salvete. Kruh narezan, maslac u posudici. Skinula sam pregaču, umila se i presvukla u čistu bluzu.
Stigli su u dvanaest i petnaest. Marina, Katarina i Mia. Ivan je otvorio vrata, poljubio majku, zagrlio sestru. Ja sam stajala u hodniku i čekala da skinu kapute.
— Oho — rekla je Katarina, vješajući jaknu i uvlačeći miris iz kuhinje. — Miriše na faširance. Mama, zar nisi govorila da ona ne zna kuhati?
Marina nije odgovorila. Samo je stisnula usne, onim istim pokretom koji sam u proteklih godina vidjela više od tristo puta.
Sjelo se za stol. Natočila sam juhu, iznijela tanjur s faširancima i primaknula zdjelu sa salatom.
Marina je kušala juhu. Spustila je žlicu.
— Kupus je tvrd.
Kupus se kuhao sasvim dovoljno. Sama sam provjerila.
Katarina je odrezala komadić faširanca, prožvakala ga i odložila vilicu.
— Malo su suhi. Jesi li uopće stavila kruh u smjesu?
Jesam. Kruh namočen u mlijeku. Kao i uvijek.
Mia je vilicom premetala salatu po tanjuru.
— A zašto nema sira? Salata je bolja sa sirom.
To je bila povrtna salata. S uljem. Bez sira. Zato što je bila povrtna salata.
Ivan je jeo bez riječi. Pogled spušten, žlica od tanjura do usta i natrag. Nije se miješao. Nikada se nije miješao.
Marina je pogledala Katarinu. Katarina je pogledala Marinu. A onda je svekrva rekla glasno, dovoljno glasno da joj svaka riječ ispuni kuhinju:
— Vidiš, Katarina. Govorila sam ti. Dvadeset četiri godine je u braku, a još ne zna pripremiti ni pošten ručak. Ni juhu, ni faširance. Ja sam u njezinim godinama znala postaviti stol za trideset ljudi, i svi su tražili još.
Katarina je kimnula, kao da je upravo čula nepobitan dokaz.
— Mama je u pravu. Ti stvarno ne znaš kuhati. Nemoj se ljutiti, ali to je činjenica.
Činjenica. Dvadeset četiri faširanca. Dva sata uz tavu. Pedeset četiri eura za namirnice — račun sam dobro zapamtila. Tristo osamdeset i četiri subote. I sad, nakon svega, pred njima je stajala samo ta njihova “činjenica”.
U tom trenutku osjetila sam samo jedno: dosta je.
