– Marko i ja smo se dogovorili nešto skuhati za večeru. A što si ti tako blijeda? Je li se nešto dogodilo na poslu?
Ana je bez riječi izula cipele, uredno ih odložila na policu i ušla u kuhinju. Marko je sjedio za stolom, pogleda spuštenog na mobitel, prelistavajući nešto po ekranu.
– Nije problem na poslu, Vesna. Problem je u našoj obitelji – rekla je Ana i izvukla stolicu pa sjela nasuprot mužu.
Mirnoća njezina glasa, hladna i odmjerena, natjerala je Marka da podigne pogled. Odmah se ukočio. Vesna je ostala stajati s kuhinjskom krpom u ruci, a onaj njezin namješteni osmijeh polako je nestajao s lica.
– Što se dogodilo, Ana? – upitao je Marko oprezno.
Ana je iz torbe izvadila mobitel, otvorila fotografije i položila ga nasred stola, okrenuvši zaslon prema njima.
– Danas sam otišla do svog stana. Onog istog u kojem, kako si mi rekao, tvoja majka drži presadnice.
Vesnino lice u trenu su prekrile crvene mrlje. Progutila je slinu, naglo se okrenula prema sudoperu i počela glumiti da baš tog časa mora oprati ruke.
– I? Što si tamo našla? – Marko još nije shvaćao koliko je ozbiljno ono što se nadvilo nad njih.
– Tamo žive nekakvi muškarci. Stranci. Već pola godine. Gaze moj parket prljavim cipelama, prže krumpir u mojoj kuhinji i troše moju vodu i struju. A najzanimljivije od svega jest ovo – Ana je gurnula mobitel bliže Marku. – Pogledaj dokument. Pažljivo.
Marko je uzeo uređaj. Pogled mu je počeo brzo prelaziti preko zaslona. Prstom je pomaknuo fotografiju, proučavajući potpise. U kuhinji je zavladala tišina, gusta i neugodna, a remetio ju je samo mlaz vode iz slavine koju je Vesna, u svojoj smetenosti, zaboravila zatvoriti.
– Mama? – Marku je glas zadrhtao. Podigao je oči prema njoj. – Što je ovo? Ti si iznajmila Anin stan?
Vesna je naglo zavrnula slavinu. Okrenula se polako, brišući mokre ruke o pregaču. Krivnja koja joj je maloprije titrala u pogledu sada je nestala. Umjesto nje pojavila se tvrda, prkosna odlučnost osobe stjerane u kut, ali spremne uzvratiti napadom.
– I što je tu tako strašno? – izgovorila je napeto, glasom koji je zvonio od jedva obuzdanog bijesa. – Stan stoji prazan! Skuplja prašinu, ničemu ne služi. Vi tamo ne živite, ništa ne uređujete. Zašto da propada nešto što može biti korisno? To bi bilo čisto bacanje!
– To je moja imovina, Vesna – odsjekla je Ana, ne podižući glas. – Moje osobno vlasništvo. Ja, i samo ja, odlučujem hoće li stajati prazno ili neće. Vi niste imali nikakvo pravo puštati nepoznate ljude u taj stan, a pogotovo ne uzimati novac za to. To što ste napravili zove se prijevara.
– Kakva prijevara, molim te! – Vesna je raširila ruke i teatralno zakolutala očima. – Slušajte vi nju, odjednom velika pravnica! Pa ja sam donosila novac u obitelj!
– U koju obitelj? – Ana se blago nagnula prema njoj. – U moju obitelj donijeli ste jedino račun za režije od sto eura. A gdje je završila najamnina? Kod Luke? Za njegov auto? Ili za novo računalo?
Marko je zbunjeno prebacivao pogled s majke na ženu.
– Mama, je li to istina? Jesi li taj novac davala Luki? – pitao je, a u glasu mu se osjetila slabašna nada da će ona odmah sve zanijekati.
– Jesam, davala sam mu! – odbrusila je Vesna prkosno i prišla bliže stolu. – Zato što njemu više treba! Ti i Ana živite kao bubreg u loju, imate dobre plaće, nemate kredit za stan. A dečko se mora snaći, mora stati na noge! Teško mu je, još traži svoj put. Tko će mu pomoći ako neće majka?
– Tuđim novcem? – Ana se kratko, nevjericom nasmijala, osjećajući kako joj od te besramne logike ponestaje zraka. – Odlučili ste pomagati mlađem sinu preko imovine svoje snahe? Jeste li vi uopće svjesni što govorite?
– Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom! – Vesna je planula. – Ja sam te prihvatila u svoj dom kao rođenu!
– U koji svoj dom? Mi živimo u mom stanu – Ana je rukom pokazala oko sebe, na kuhinju u kojoj su stajali. Taj stan, u kojem su sada bili, kupljen je u braku, ali najveći dio novca dali su Anini roditelji. Vesna nije sudjelovala ni jednim eurom. – Vi ste ovdje gošća. A u onom drugom stanu bili ste samo osoba kojoj su ključevi privremeno povjereni zbog popravka cijevi.
Ana je tada pogledala Marka. On je sjedio pogrbljen, očiju prikovanih za vlastite ruke. Nije se žurio stati na njezinu stranu.
– Marko, hoćeš li ti nešto reći? – upitala je tiho.
Marko je teško uzdahnuo, prešao dlanom preko lica i tek tada je pogledao. U njegovim očima Ana nije vidjela odlučnost da zaštiti istinu, nego nervozu čovjeka kojem smeta što ga se uvuklo u svađu.
– Ana, iskreno, zašto od ovoga praviš toliku dramu? – započeo je pomirljivim tonom. – Mama nije postupila ispravno, jasno. Trebala je pitati za dopuštenje, tu nema rasprave. Ali s druge strane, stan je stvarno stajao prazan. Ona je to gledala praktično, životno. Luki je sada zaista teško. Mi smo obitelj i trebali bismo si pomagati. Nemojmo od muhe raditi slona. Ljudi su malo živjeli tamo, ništa nisu razbili.
Ana ga je gledala i osjećala kako se u njoj nešto nepovratno lomi.
