“Ona je tu samo priraslica uz djecu” rekla je Ivana smijući se dok Martina šutke čuva uspavanu Lanu

Tužno i nepravedno prešutjeti dok se smiju.
Priče

Martina je tu riječ prvi put čula u kuhinji svoje svekrve, u vrijeme kad je Lana imala tek osam mjeseci.

Markova sestra Ivana sjedila je pokraj prozora, gulila mandarinu i razgovarala s prijateljicom preko telefona. Nije se trudila govoriti tiše. Naprotiv, pričala je glasno, kao da želi da je svi čuju.

— Ma kakva ona žena. Ona je tu samo priraslica uz djecu. Marko je drži iz sažaljenja, zato što je Lana još mala. Inače bi on to odavno riješio.

Martina je stajala u hodniku s bočicom u ruci. Lana joj je tiho disala na ramenu. Svekrva Vesna prala je suđe svega nekoliko koraka od Ivane i nije se ni okrenula.

Nitko se nije okrenuo.

Martina je tada samo prošla pokraj kuhinjskih vrata, popela se u sobu i sjela na rub kreveta. Lana je zaspala. Bočicu nije ni stigla zagrijati.

Nije plakala. Samo je sjedila u tišini i slušala kako se dolje Ivana smije.

Marko se s posla vratio tek oko devet navečer. Martina mu nije spomenula ni riječ. Ne zato što se bojala svađe, nego zato što je unaprijed znala kako bi razgovor završio. Marko bi rekao: „Ivana lupeta, ne obaziri se.” Vesna bi dodala: „Nije ona to tako mislila.” A za tjedan dana dogodilo bi se isto.

Prije porodiljnog Martina je radila kao računovotkinja u građevinskoj tvrtki. Plaća joj je bila oko četiristo šezdeset eura. Nije to bilo bogatstvo, ali bio je njezin novac. Stan u kojem su živjeli pripadao je Vesni: dvosobni stan u staroj zgradi u Ulici grada Vukovara. Svekrva je od proljeća do kasne jeseni boravila u vikendici, a zimi bi se preselila čas k njima, čas k Ivani. Marko je plaćao režije i zbog toga smatrao da žive gotovo besplatno.

Martina je na to gledala drukčije. U dvije godine promijenila je cijevi u stanu, kupila perilicu rublja, prelijepila tapete u dječjoj sobi i u dnevni boravak ugradila PVC prozore. Sve je platila od vlastite ušteđevine. Računi su bili spremljeni u kutiji od cipela na vrhu ormara. Nije imala namjeru nikome ništa dokazivati. Jednostavno je odavno navikla čuvati papire.

Ali riječ „priraslica” nije zaboravila.

Drugi put Ivana ju je izgovorila pred Markom.

Bio je Lanin prvi rođendan. Za stolom su sjedili Vesna, Ivana sa suprugom Dariom, Marko i Martina. Lana je u hranilici prstima mrvila komad kolača.

Ivana joj je donijela srebrnu žličicu s ugraviranim natpisom i usput rekla:

— Neka dijete barem nešto ima svoje. Kad joj već majka nema ni krova ni zemlje.

Dario je kratko frknuo kroz nos. Vesna je prešutjela. Marko je pogledao Martinu, a zatim spustio pogled.

Martina je uzela žličicu, mirno rekla „hvala” i pospremila je u ladicu.

Kasnije, kad su gosti otišli, upitala je Marka:

— Jesi li čuo što je rekla tvoja sestra?

— Čuo sam. Ivana samo melje jezikom. Nemoj to primati k srcu.

— Ne primam. Ali mogao si joj nešto reći.

— I što bih joj rekao? Ona bi se uvrijedila, mama bi stala na njezinu stranu i opet bi nastao cirkus. Zar ti to treba?

Tada je Martina shvatila dvije stvari. Prvo, Marko se zbog nje nikada neće zamjeriti vlastitoj sestri. Drugo, ne može otići odmah, jer nema kamo. Svoj stan nije imala. Podstanarstvo bi, s jednom računovodstvenom plaćom i malim djetetom, možda mogla izgurati, ali jedva, na samoj granici. A na posao se još nije vratila.

Zato je počela računati.

Sljedećih godinu i pol držala se triju stvari.

Prva: vratila se na posao čim je Lana navršila godinu i pol. Dogovorila je s ravnateljicom vrtića skraćeni boravak. Ujutro bi odvela Lanu, a oko četiri popodne dolazila po nju.

Druga: počela je štedjeti. Ne od cijele plaće, naravno. Ali svakog mjeseca prebacivala je oko sto pedeset eura na poseban štedni račun, otvoren na svoje ime u drugoj banci. Marko je znao samo za Martininu karticu u Zagrebačkoj banci na koju joj je sjedala plaća.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana