Za taj drugi račun Marko nije imao pojma.
Treća stvar: Martina je skupljala papire. Račune za cijevi, prozore, perilicu rublja, tapete. Ugovor s majstorom koji je ugrađivao prozore. Uplatnice za režije, one koje je plaćala u mjesecima kad bi Marko jednostavno zaboravio. Sve je završavalo u istoj kutiji, gore na ormariću, ondje gdje nitko nije zavirivao.
Nije se ona pripremala za rat. Pripremala se za dan kad će joj netko reći da ode — i kad će ona doista imati kamo.
Ivana je u tom razdoblju riječ „priljepak” izgovorila još četiri puta. Martina je brojila.
Jednom pred Vesninom susjedom.
Jednom pred odgojiteljicom u vrtiću, kad je Ivana došla po Lanu umjesto nje.
Jednom preko telefona, ali dovoljno glasno i dovoljno namjerno da Martina čuje svaku riječ.
I jednom pred Lanom. Djevojčica je tada imala dvije i pol godine. Ivana je čučnula ispred nje, nasmiješila se i rekla:
— Ti si nama prava ljepotica. Hvala Bogu, nisi na mamu.
Lana nije razumjela što je time rekla. Martina jest. Razumjela je baš sve.
Prekretnica je došla u ožujku, kad je Lana navršila tri godine.
Vesna je tada objavila da namjerava prodati stan u Savskoj. Dobila je, kako je rekla, vrlo pristojnu ponudu — trideset dvije tisuće eura. Planirala se zauvijek preseliti u vikendicu, izolirati kuću i ondje živjeti tijekom cijele godine.
— Ti i Marko morat ćete potražiti nešto svoje — rekla je za večerom.
Nije to izgovorila zlobno. Više kao obavijest, kao činjenicu koju nema smisla dovoditi u pitanje.
Marko je problijedio.
— Mama, pa mi ovdje živimo. Lana ide u vrtić preko puta.
— Znam — mirno je odgovorila Vesna. — Ali stan je moj, Marko. Trideset godina sam ga otplaćivala.
Martina nije rekla ništa. U njoj se, prvi put nakon dugo vremena, sve utišalo i posložilo. Nije bilo panike. Samo hladna jasnoća.
Već idućeg dana nazvala je odvjetnika. Ne zato što je htjela odmah na sud, nego da čuje na čemu je. Pitala je može li tražiti naknadu za ulaganja ako stan nije njezin, ali su popravci plaćeni njezinim novcem. Odvjetnik joj je objasnio da, ako postoje računi, ugovori i dokazi o uplati, postoji mogućnost tužbe zbog stjecanja bez osnove. Nije jamstvo, rekao je, ali nije ni prazna priča.
Martina mu je zahvalila i spustila slušalicu.
Nije imala namjeru tužiti Vesnu. Ali sada je znala da ona kutija s papirima nije bila samo njezina tiha navika.
Ivana je za prodaju stana saznala prije Martine. I, naravno, reagirala na svoj način.
Nazvala je Marka i rekla:
— Mama prodaje stan. Novac će podijeliti između nas. Samo pazi da se ona tvoja ne ugura sa svojim zahtjevima. Nije u taj stan uložila ni centa.
Marko je taj razgovor prenio Martini. Vjerojatno je očekivao da će, kao i uvijek, prešutjeti.
— Ni centa? — upitala je Martina.
— Pa… Ivana tako misli.
— A ti?
Marko je neko vrijeme šutio.
— Ja mislim da smo obitelj i da ćemo se dogovoriti.
Martina je samo kimnula. No te je večeri skinula kutiju s ormarića. Izvadila je sve račune i ponovno ih zbrojila. Ukupna vrijednost onoga što je tijekom tri godine uložila iznosila je četiri tisuće dvjesto osamdeset eura. Cijevi, prozori, perilica, tapete, sitni popravci u kupaonici, zamjena slavine, nova brava na ulaznim vratima.
Svaki je račun fotografirala i spremila fotografije u oblak.
Dva tjedna poslije Vesna je pronašla kupca. Kupoprodaja je bila dogovorena za travanj. Martina i Marko morali su odjaviti prebivalište iz stana.
Martina je u nadležni ured otišla sama. Odjavila se. Lanu je prijavila na svoju novu adresu. Pronašla je jednosobni stan u Južnoj ulici za sto osamdeset eura mjesečno. Platila je prvu i zadnju najamninu. Stvari je preselila u dva dana, dok je Marko bio na poslu.
Kad se vratio, dočekao ga je prazan stan.
Nazvao ju je.
— Martina, gdje si?
— U Južnoj. Lana i ja smo se preselile.
