Ali to joj nisam rekla.
— Ovdje potpiši. — Maja je jednim od svojih dugih noktiju dotaknula praznu crtu na dnu papira. — I nakon toga te više nećemo uznemiravati.
Polako sam podignula pogled prema njoj.
Imala je otprilike trideset pet godina. Djelovala je sigurno u sebe, dotjerano, kao žena koja je navikla da joj se ljudi miču s puta.
Sjedila je u mojoj kuhinji kao da joj to mjesto pripada.
Kao da sam ja njoj nešto dugovala, a ne obrnuto.
— Zašto? — upitala sam.
Maja se uspravila na stolcu, kao da je unaprijed pripremila govor.
— Reći ću ti zašto. Marko i ja planiramo zajednički život. Želimo kupiti stan na kredit, ali nam za učešće nedostaje četiri tisuće eura. Ako se ti odrekneš alimentacije, za godinu i pol možemo skupiti taj novac. Ovako on svaki mjesec mora davati novac tebi i cijeli nam se plan ruši.
Svaki mjesec.
Gotovo sam se nasmijala.
U dvije godine stiglo je jedanaest uplata od njih dvadeset četiri.
Zar je ona to nazivala plaćanjem svakog mjeseca?
Na trenutak sam se zapitala što joj je Marko ispričao. Možda joj je tvrdio da uredno podmiruje sve obveze. Možda joj je čak slagao i iznos.
Ali nisam krenula u raspravu.
Ne još.
Prekrižila sam ruke na prsima i pustila je da govori.
— Ti imaš posao — nastavila je Maja.
Bez imalo nelagode prešla je na “ti”, kao da se poznajemo godinama, kao da smo sjedile na kavi, a ne za mojim kuhinjskim stolom uz papir kojim je htjela izbrisati obvezu mog bivšeg muža prema vlastitom djetetu.
— Sama se sasvim dobro snalaziš. Dijete ima i odjeću i obuću. Čemu onda alimentacija? To je samo formalnost.
Formalnost.
Sto pedeset četiri eura mjesečno za nju su bili formalnost.
Možda zaista jesu.
Za mene je to bio tečaj robotike na koji je Luka išao svakog utorka.
To je bila zimska jakna koju sam mu kupila u studenom.
To su bila tri odlaska stomatologu, jer dječji zubi ne čekaju trenutak kad će očevima biti zgodno uplatiti novac.
Maja je čekala moj odgovor i pritom po stolu lupkala dugim, šiljastim, savršeno uređenim noktima boje tamnog vina.
Njoj je sve izgledalo jednostavno.
Stavi potpis i nevolja nestaje.
— Zna li Marko da si ovdje? — pitala sam.
Nastala je tišina.
Trajala je kratko, jedva nekoliko sekundi, ali meni nije promaknula.
Maja je namjestila torbu koju je držala u krilu.
— To je bila naša zajednička odluka — rekla je.
— Ako je odluka zajednička, neka dođe osobno. Neka sjedne tu, preko puta mene, i neka mi u lice kaže: “Moj sin mi nije važan. Ne želim sudjelovati u njegovu uzdržavanju.” Onda možemo razgovarati.
Maja je suzila oči.
Takav odgovor nije očekivala.
Vjerojatno je mislila da će pred sobom zateći iscrpljenu, tišu bivšu ženu koja će se zbuniti, uplašiti i potpisati samo da se sve što prije završi.
Ali ja se nisam bojala.
I nisam namjeravala potpisati.
— Ti uopće ne shvaćaš — rekla je, a glas joj je odjednom postao tvrđi. — Njemu je teško. Rastrgan je između tebe i nas. Ti od njega i dalje uzimaš novac dok on pokušava započeti novi život.
Uzimaš novac.
Pramen kose koji mi je pao uz lice zataknula sam iza uha i okrenula se prema štednjaku.
Uključila sam kuhalo za vodu. Ne zato što mi se pio čaj, nego zato što sam morala nečim zaposliti ruke. Trebalo mi je nekoliko trenutaka leđima okrenutih prema njoj, da ne vidi izraz na mom licu.
Kuhalo je najprije tiho zabrujalo, zatim sve glasnije, dok voda nije proključala.
Ulila sam je u šalicu, ubacila vrećicu čaja od mente i čekala da pusti boju.
Zelenkasta para dizala se prema stropu i miješala s teškim mirisom Majina parfema.
Čaj je bio gorak, jer sam zaboravila staviti šećer.
Pila sam ga stojeći kraj prozora, osjećajući njezin pogled na svojim leđima.
— Ja od njega ne uzimam novac — rekla sam, ne okrećući se. — Primam iznos koji je odredio sud. Ni cent više, ni cent manje.
— Sud, sud — otpuhnula je Maja podrugljivo. — Kod takvih kao ti sve mora preko suda. Normalni ljudi se dogovore.
Vratila sam se za stol i sjela nasuprot njoj.
Između nas je stajala šalica iz koje se još dizala para.
— Pokušala sam se dogovoriti — odgovorila sam mirno. — Dvaput samo ove godine. Prvi put poslala sam mu detaljan obračun: koliko duguje i za koje mjesece. Poruku je pročitao i nije odgovorio. Drugi put predložila sam mu raspored otplate, sto eura mjesečno za dug, uz redovite uplate. Pristao je. Sljedeći mjesec nije uplatio ni jedan jedini euro.
Maja je zašutjela.
Zatim je nervozno povukla patentni zatvarač na torbi.
— Dobro — rekla je napokon. — Kad već ne želiš slušati razumne argumente, nazvat ću ga. Odmah. Pred tobom. Neka ti on sam kaže.
Izvadila je mobitel i pronašla njegov broj.
Ja sam je promatrala bez riječi.
Potom sam krajičkom oka pogledala prema polici.
Moj mobitel još je stajao uspravno, naslonjen među kuharicama, a sitna crvena lampica snimanja jedva se nazirala.
Maja je nazvala Marka i uključila zvučnik.
Jedan ton.
Pa drugi.
Javio se na treći.
— Majo, što je sad?
Njegov glas ispunio je kuhinju, oštar, nestrpljiv i već unaprijed umoran od svega.
Nisam ga čula više od pola godine.
Posljednji put razgovarali smo kad sam ga nazvala da ga podsjetim na Lukin rođendan.
Tada je samo rekao: “Dobro.”
I više se nije javio.
— Kod tvoje sam bivše žene — rekla je Maja glasno, gotovo namjerno teatralno. — Ne želi potpisati. Razgovaraj s njom.
S druge strane nastala je kratka stanka.
U pozadini sam čula prigušeno mrmljanje televizora.
— Majo, rekao sam ti da to riješiš sama. Dosta mi je tih ženskih natezanja.
Ženska natezanja.
Njegov sin.
Njegova alimentacija.
Njegov dug.
A on je sve to nazvao ženskim natezanjima.
Stajala sam pokraj prozora, držeći šalicu objema rukama, i šutjela.
Čaj se već ohladio, ali ga nisam spuštala.
Morala sam se držati za nešto.
— Marko, ona ne razumije — rekla je Maja, povisivši glas. — Objasni joj normalno. Reci joj da ste se dogovorili.
— Slušaj, reci joj neka potpiše — odbrusio je. — Umoran sam od cijele te drame. Ako hoće novac, neka radi. Dosta mi je.
O Luki nije izgovorio ni riječ.
Ni jednu jedinu.
Nije postavio čak ni najjednostavnije pitanje.
