— Može — izgovorio je Marko.
Glas mu je zvučao neobično. Nije u njemu bilo ni bijesa ni tuge, čak ni prave uznemirenosti. Kao da je netko iz njega isključio sve tonove.
Vesna je otišla još iste večeri. Pozvala je taksi, pokupila vrećice s kojima je došla, a usput im pridodala još dvije. Na pragu se ipak zaustavila, okrenula se prema Ani i rekla:
— Kajat ćeš se ti zbog ovoga.
— Možda — mirno je odgovorila Ana.
Nije to rekla podrugljivo. Doista je znala da neće sve biti lako. Bit će večeri u kojima će je praznina stana pritisnuti jače nego što je očekivala. Bit će trenutaka kada će joj ruka sama krenuti prema mobitelu, s porukom koju ne bi smjela poslati: vrati se. Nije zamišljala da je sloboda uvijek lagana i svijetla.
Ali postojalo je i nešto drugo što je znala jednako jasno.
Marko je ostao u stanu još tjedan dana. Gotovo da nisu razgovarali. Kretali su se jedno pokraj drugoga oprezno i uljudno, kao dvoje stranaca koji dijele isti prostor samo zato što drugačije trenutačno ne mogu. U kuhinji su si prepuštali mjesto uz sudoper, sklanjali šalice, čekali da onaj drugi završi. Sve je nalikovalo skupom apartmanu u kojem su nepoznati ljudi zapeli zbog otkazane vožnje i sada se pretvaraju da je situacija normalna.
Sljedeće subote izvukao je kovčeg iz ormara.
— Bit ću neko vrijeme kod mame — rekao je.
— U redu.
Već je držao kvaku ulaznih vrata kad je zastao.
— Ana… Nisam htio da ovako ispadne.
Pogledala ga je. Čovjeka kojeg je nekada odabrala. Nije bio zao; da jest, bilo bi joj možda lakše. Njegova slabost bila je tiha, stara i duboka, toliko srasla s njim da je više nije ni prepoznavao kao slabost.
— Znam, Marko — rekla je. — Nisi htio. Samo se dogodilo baš tako.
Vrata su se zatvorila za njim.
Marija je došla sat vremena poslije, noseći pizzu i bez potrebe da išta objašnjava. Sjele su u kuhinju, jele iz kartonske kutije i govorile o običnim stvarima: o poslu, o novoj sezoni neke serije, o tome kako su u parkiću pokraj Parkove ulice napokon postavili klupe na kojima se može normalno sjediti. Bio je to sasvim svakodnevan razgovor dviju odraslih žena u petak navečer.
Tek pred odlazak Marija ju je upitala:
— Kako si?
Ana je kratko razmislila.
— Dobro. Stvarno dobro.
— Nije te strah biti sama?
— Jest — priznala je. — Ali to je drugačiji strah. Nije onaj isti od prije.
Marija je samo kimnula. Nije je pritiskala dodatnim pitanjima, nije kopala po rani. Znala je stati kad treba, i Ana ju je upravo zbog toga toliko cijenila.
Kad je prijateljica otišla, Ana je polako prošla kroz stan. Upalila je svjetlo u svakoj prostoriji, bez posebnog razloga, samo da posvuda bude jasno i otvoreno. Sa stola je maknula tuđe šalice koje je Vesna ostavila u vitrini. U smočnici je vratila svoje staklenke ondje gdje su oduvijek stajale.
Bili su to sitni pokreti. Ništa veliko, ništa dramatično.
Pa ipak, to su bile njezine police, njezin raspored, njezin stan. I te večeri, malo poslije jedanaest, u tišini koju nije morala trpjeti nego ju je sama odabrala, sve joj se to činilo važnijim nego ikad.
Nije znala što će uslijediti. Sud, dokumenti, razgovori, možda još poneki neugodan susret. Marko bi se mogao vratiti, ne njoj, nego s prigovorima, s odvjetnikom, s novim rečenicama koje je netko drugi smislio umjesto njega. A ni Vesna nije bila žena koja odustaje bez posljednje riječi.
Ali sve je to pripadalo sutrašnjem danu.
Te večeri Ana je ugasila glavno svjetlo, ostavila samo podnu lampu pokraj kauča i uzela knjigu koju tri mjeseca nije uspijevala dovršiti. Otvorila ju je na stranici gdje je stala.
Iza prozora grad je tiho šumio, poznato i jednolično, kao svake druge večeri.
Ana je čitala.
Ročište je održano u rujnu. Prošlo je brzo, bez velikih scena, gotovo uredski mirno. Igor Stanislavović bio je u pravu: stan je ostao Ani, i oko toga se nije imalo o čemu raspravljati. Papiri su bili uredni, kupnja jasna, vlasništvo nedvojbeno. Marko je došao s odvjetnikom, ali nije bilo gotovo ničega za dijeljenje. Ono što su stekli zajedno u pet godina moglo je stati u jedan teretni lift.
Gospođa Vesna nije se pojavila na sudu. Anu to nije ni najmanje iznenadilo.
Nakon završetka izašla je iz zgrade, stala na stepenice i okrenula lice prema jesenskom suncu. Rujan je bio topao, neočekivano blag, kao da ljeto još nije skupilo hrabrosti otići. U blizini je šuštalo prvo otpalo lišće.
Marko ju je sustigao kod izlaza.
— Ana.
Okrenula se.
Izgledao je drukčije nego ljeti. Možda je smršavio, možda mu se samo lice promijenilo. U njemu je sada bilo nešto oštrije, jasnije, kao na fotografiji koja je napokon izoštrena.
— Htio sam ti reći… — zastao je. — Bila si u pravu. U svemu.
Ana ga je gledala i pomislila kako bi je prije pet godina takva rečenica slomila, podigla, preokrenula iznutra. Čekala ju je tada, zamišljala okolnosti u kojima će je napokon izgovoriti, tražila je u njegovim šutnjama. A sada je došla do nje mirno, gotovo tiho, i u njoj nije izazvala ništa burno.
— Znam — odgovorila je.
Nije bilo okrutnosti u tome. Samo istina.
Razdvojili su se bez zagrljaja i bez dodatnih riječi. Ona je krenula prema tramvajskoj stanici, on prema parkiralištu. Dok je hodala, Ani se učinilo da kraj možda upravo tako i izgleda: bez glazbe, bez velikog prizora, bez ljepote kakvu ljudi očekuju. Samo dvoje ljudi koji napokon odlaze svatko svojim putem.
Te je večeri nazvala majku. Dugo je odgađala taj poziv, premda nije znala ni sama zašto. Razgovarale su dugo, o svemu i ni o čemu, o sitnicama koje inače prođu neprimijećeno. Majka se smijala nekoj priči o susjedinoj mački, a Ana se smijala s njom, lako, bez napora.
Kad je spustila slušalicu, prišla je prozoru.
U dvorištu su gorjele svjetiljke. Drvena ljuljačka u obliku konjića stajala je na svome mjestu, jednako riđa i oguljena kao i prije.
Ana ju je promatrala i osmjehnula se.
Ipak se drži.
