— Znaš, Marko, čovjek koji nema što skrivati ne počne urlati. On jednostavno da broj i nastavi mirno piti kompot. A ti sada izgledaš kao mačak uhvaćen na stolu, s ribom među zubima. Ribu si već progutao, ali nevino lice nikako da ti uspije.
Marko je zanijemio. Ivana je kratko kimnula, kao da je time sve rekla.
— Dobro. Kasno je. Dječaci su umorni, smjestit ću ih u dnevnoj sobi. A sutra ćemo se vratiti na ovaj razgovor.
Noć joj je bila mučna i duga. Ležala je budna, otvorenih očiju, i u glavi vrtjela riječi koje joj je Maja, njezina prijateljica, izgovorila još prije godinu dana.
„Pripremi se na iznenađenje, i neće ti se svidjeti. Kod moje sestre Petre bilo je isto. Razvela se, dijete je ostalo s njom, ali čim joj se ukaže prilika, uvali ga bivšem. Ne na jedan dan, nego na tjedne, pa i mjesece. A alimentaciju uredno traži. Njezin bivši je na kraju preselio u drugi grad da ne poludi.“
Ivana je tada samo odmahnula rukom. Maja je, kao i uvijek, voljela pretjerivati. Sada joj se, međutim, svaka rečenica vraćala poput proročanstva.
Ujutro se Marko počeo spremati.
— Moram otići. Imam posla.
— Naravno. Ti uvijek imaš posla. Subotom osobito.
— Opet počinješ?
— Nisam još ni počela. Idi. Ja ću se pobrinuti za dječake. Kao i svaki put.
Izašao je. Ivana je pričekala dvadeset minuta, odjenula blizance i odvela ih k Vesni.
Svekrva je otvorila vrata, ugledala unuke i u istom trenu shvatila.
— Uđite, zlata moja. Baka će vam ispeći palačinke.
Dječaci su otrčali unutra, a Vesna je zadržala Ivanu za ruku.
— Ivana, oprosti mu. Ne znam što se s njim događa. Laže i meni.
— Vesna, trebam točnu Kristinininu adresu. Rekli ste mi ulicu, ali koji broj i koji stan?
— Zelena ulica četrnaest, stan četrdeset jedan. Ivana, samo nemoj naglo rezati.
— Ne režem naglo. Otvaram pažljivo. Kao kirurg.
Ivana se odvezla na tu adresu. Ulaz zgrade, četvrti kat, vrata s brojem četrdeset jedan. Pritisnula je zvono. Začuli su se koraci. Brava je škljocnula.
Vrata je otvorio Marko.
Prošla je jedna sekunda. Pa druga. Pa treća. Lice mu se izdužilo, usta su mu ostala napola otvorena, a pogled mu je počeo bježati, baš kao čovjeku uhvaćenom u najprozirnijoj laži.
Ivana ga je gledala bez riječi. Zatim je pogled prebacila preko njegova ramena, prema hodniku: ženski kaput na vješalici, papuče na podu. Onda se ponovno zagledala u muža.
Nije izgovorila ništa. Samo se okrenula i krenula niz stube.
— Ivana! Čekaj! Nije to… Samo sam pomagao! Pukla joj je slavina, nazvala me, pa sam došao!
Njegov glas jurio je za njom i odbijao se od zidova stubišta. Ivana se nije osvrnula. Izašla je u dvorište, duboko udahnula i izvadila mobitel.
Prvi poziv bio je majstoru za brave.
— Dobar dan. Trebam promjenu brave na ulaznim vratima. Izdiktirat ću vam adresu. Možete li za sat vremena? Odlično.
Drugi poziv uputila je službi za selidbe.
— Dobar dan. Trebaju mi dva radnika za skupljanje i odvoz stvari. Nije velik posao: nekoliko vreća odjeće, radni stol, fotelja. Dostava je na drugu adresu. Da, sve može u jednoj turi.
Hodala je ulicom brzim, gotovo ravnomjernim korakom. Sve joj je bilo savršeno jasno. Kristina je djecu prebacila Marku, zapravo Ivani, kako bi stan oslobodila za susrete s bivšim mužem. Stara, jednostavna shema: djeca tamo, ljubavnik natrag.
Ali Kristina je imala zakonitog muža — Ivana. Vesna je već spominjala njegovo ime. A Ivana je sada točno znala što treba učiniti.
Kad je stigla pred svoju zgradu, majstor ju je već čekao kod ulaza s kovčegom alata. Radnici za selidbu pojavili su se petnaest minuta kasnije. Ivana je otključala stan i mirno, sustavno, bez ikakve žurbe počela skupljati Markove stvari.
Njegova zimska jakna. Njegove cipele. Tri police knjiga. Stol iz radne sobe, sklopiva fotelja, dvije vreće odjeće. Dječje stvari odvojila je pažljivo, u vrećice. Igračke.
