Ruksake je stavila posljednje, jedan do drugoga, kao da zatvara cijelo jedno poglavlje.
— Kamo ovo vozimo? — upitao je čovjek koji je vodio selidbu.
— Ulica zelenih breza četrnaest, stan četrdeset jedan. Ostavite pred vratima. Ako nitko ne otvori, spustite sve kod ulaza u zgradu.
Bravar je svoj posao završio za četrdesetak minuta. Pružio joj je tri nova ključa, kratko objasnio kako se brava zaključava, uzeo novac i otišao. Ivana je zatvorila vrata za njim, okrenula ključ i sjela na pod u tihom, gotovo praznom hodniku.
Mobitel se oglasio tek nakon sat i pol. Na zaslonu je pisalo Marko.
— Ivana! Jesi li ti normalna? Što si napravila?! Zove me Kristina i urla da su joj dovezli neke vreće!
— Točno. Tvoje stvari. I stvari tvoje djece. Poslala sam ih na jedinu adresu na kojoj, koliko vidim, provodiš subote.
— Jesi li ti poludjela? Ona ima muža! Ivan dolazi navečer, što će čovjek pomisliti?!
— Za Ivana se ne moraš brinuti. Već sam mu se javila. Poslala sam mu adresu, vrijeme tvog posjeta i kratki sažetak vaših „slavina koje cure“. Pokazao se kao vrlo razuman čovjek. Odgovorio je jednom riječju: „Hvala.“
— Ti… ti to nisi učinila.
— Jesam, Marko. I trebala sam to napraviti mnogo ranije, samo što sam ti cijelu godinu vjerovala na riječ. Znaš što je najtužnije? Toliko si bio uvjeren da sam glupa da si se prestao i skrivati. U srijedu si doveo dječake k meni, a onda si otišao Kristini ravno na glavna vrata. Nisi se ni osvrnuo, kao da ti nije palo na pamet da bi ti žena mogla stajati iza ugla.
— Ivana, molim te, saslušaj me…
— Ne. Sad ćeš ti slušati mene. Dječaci su kod gospođe Vesne. Dobro su, jeli su i igraju se kockicama. Bravu sam promijenila. Zahtjev za razvod predajem u ponedjeljak.
— Ne možeš samo tako! Pa mi smo…
— Što smo? Dogovorili se? Jesmo, Marko, dogovorili smo se. Djeca su kod Kristine. Vikendi su naši. Vjernost vrijedi za oboje. U jednoj godini uspio si prekršiti sve tri stavke. Da je to bio ugovor, već bi plaćao penale.
— Nisam te prevario!
— U subotu ujutro otključao si stan svoje bivše žene u kućnim papučama. Možeš ti to zvati „pomoć oko slavine“, naravno. Samo, u tom slučaju si najgori vodoinstalater u gradu, jer slavina i dalje nije popravljena.
S druge strane veze nastala je tišina. Čula je samo njegovo teško disanje.
— Odakle ti znaš za slavinu?
— Jučer sam te slušala dok si uvježbavao izgovor. Mrmljao si u kupaonici, misleći da spavam. „Slavina je procurila, nazvala me, samo sam svratio.“ Marko, čak ni lagati ne znaš kako treba. Da si barem rekao da je pukla cijev, zvučalo bi uvjerljivije.
— Ivana, dolazim. Razgovarat ćemo kao ljudi.
— Nemoj dolaziti. Ključevi više ne odgovaraju. Razgovor je završen. Samo želim da zapamtiš jedno: pristala sam se udati za tebe iako sam znala da imaš djecu. Zavoljela sam ih. Svaki vikend park, crtanje, priče, knjige, a ti si za to vrijeme navodno bio kod prijatelja ili kod mame. Usput, gospođa Vesna mi je potvrdila da kod nje nisi bio ni jednom u posljednja četiri mjeseca.
— Ona ti je to rekla?!
— Nije rekla samo to. Rekla je: „Ivana, zahvalna sam ti što trpiš mog sina. On to ne zaslužuje.“ I znaš što? U pravu je.
— Nemam kamo.
— Imaš Kristininu adresu, ondje se ionako ponašaš kao kod kuće. Imaš adresu gospođe Vesne, koja čeka objašnjenje. A ako ti ni to nije dovoljno, imaš cijeli planet. Mjesta ima. Samo moj stan više nije među mogućnostima.
Ivana je prekinula poziv i odmah blokirala njegov broj. Zatim je blokirala sve ostale načine na koje bi mogao doći do nje. Nakon toga sjela je na mali stolac u hodniku i ostala tako minutu, u potpunoj tišini.
Mobitel je ponovno zazvonio, ovaj put s nepoznatog broja. Javila se.
— Ivana? Ovdje Ivan. Kristinin muž. Ili, čini se, od danas bivši muž.
— Ivane… Žao mi je što je ovako ispalo.
— Nemojte žaliti. Već dugo sam sumnjao, samo mi je nedostajao dokaz. Vi ste mi ga upravo dali.
