“Nije, Marko. Ovo je moj stan” izgovorila je odlučno i izvadila papire

Nepravedno i kukavički prekinuto obećanje razbija tišinu.
Priče

Ruksake je stavila posljednje, jedan do drugoga, kao da zatvara cijelo jedno poglavlje.

— Kamo ovo vozimo? — upitao je čovjek koji je vodio selidbu.

— Ulica zelenih breza četrnaest, stan četrdeset jedan. Ostavite pred vratima. Ako nitko ne otvori, spustite sve kod ulaza u zgradu.

Bravar je svoj posao završio za četrdesetak minuta. Pružio joj je tri nova ključa, kratko objasnio kako se brava zaključava, uzeo novac i otišao. Ivana je zatvorila vrata za njim, okrenula ključ i sjela na pod u tihom, gotovo praznom hodniku.

Mobitel se oglasio tek nakon sat i pol. Na zaslonu je pisalo Marko.

— Ivana! Jesi li ti normalna? Što si napravila?! Zove me Kristina i urla da su joj dovezli neke vreće!

— Točno. Tvoje stvari. I stvari tvoje djece. Poslala sam ih na jedinu adresu na kojoj, koliko vidim, provodiš subote.

— Jesi li ti poludjela? Ona ima muža! Ivan dolazi navečer, što će čovjek pomisliti?!

— Za Ivana se ne moraš brinuti. Već sam mu se javila. Poslala sam mu adresu, vrijeme tvog posjeta i kratki sažetak vaših „slavina koje cure“. Pokazao se kao vrlo razuman čovjek. Odgovorio je jednom riječju: „Hvala.“

— Ti… ti to nisi učinila.

— Jesam, Marko. I trebala sam to napraviti mnogo ranije, samo što sam ti cijelu godinu vjerovala na riječ. Znaš što je najtužnije? Toliko si bio uvjeren da sam glupa da si se prestao i skrivati. U srijedu si doveo dječake k meni, a onda si otišao Kristini ravno na glavna vrata. Nisi se ni osvrnuo, kao da ti nije palo na pamet da bi ti žena mogla stajati iza ugla.

— Ivana, molim te, saslušaj me…

— Ne. Sad ćeš ti slušati mene. Dječaci su kod gospođe Vesne. Dobro su, jeli su i igraju se kockicama. Bravu sam promijenila. Zahtjev za razvod predajem u ponedjeljak.

— Ne možeš samo tako! Pa mi smo…

— Što smo? Dogovorili se? Jesmo, Marko, dogovorili smo se. Djeca su kod Kristine. Vikendi su naši. Vjernost vrijedi za oboje. U jednoj godini uspio si prekršiti sve tri stavke. Da je to bio ugovor, već bi plaćao penale.

— Nisam te prevario!

— U subotu ujutro otključao si stan svoje bivše žene u kućnim papučama. Možeš ti to zvati „pomoć oko slavine“, naravno. Samo, u tom slučaju si najgori vodoinstalater u gradu, jer slavina i dalje nije popravljena.

S druge strane veze nastala je tišina. Čula je samo njegovo teško disanje.

— Odakle ti znaš za slavinu?

— Jučer sam te slušala dok si uvježbavao izgovor. Mrmljao si u kupaonici, misleći da spavam. „Slavina je procurila, nazvala me, samo sam svratio.“ Marko, čak ni lagati ne znaš kako treba. Da si barem rekao da je pukla cijev, zvučalo bi uvjerljivije.

— Ivana, dolazim. Razgovarat ćemo kao ljudi.

— Nemoj dolaziti. Ključevi više ne odgovaraju. Razgovor je završen. Samo želim da zapamtiš jedno: pristala sam se udati za tebe iako sam znala da imaš djecu. Zavoljela sam ih. Svaki vikend park, crtanje, priče, knjige, a ti si za to vrijeme navodno bio kod prijatelja ili kod mame. Usput, gospođa Vesna mi je potvrdila da kod nje nisi bio ni jednom u posljednja četiri mjeseca.

— Ona ti je to rekla?!

— Nije rekla samo to. Rekla je: „Ivana, zahvalna sam ti što trpiš mog sina. On to ne zaslužuje.“ I znaš što? U pravu je.

— Nemam kamo.

— Imaš Kristininu adresu, ondje se ionako ponašaš kao kod kuće. Imaš adresu gospođe Vesne, koja čeka objašnjenje. A ako ti ni to nije dovoljno, imaš cijeli planet. Mjesta ima. Samo moj stan više nije među mogućnostima.

Ivana je prekinula poziv i odmah blokirala njegov broj. Zatim je blokirala sve ostale načine na koje bi mogao doći do nje. Nakon toga sjela je na mali stolac u hodniku i ostala tako minutu, u potpunoj tišini.

Mobitel je ponovno zazvonio, ovaj put s nepoznatog broja. Javila se.

— Ivana? Ovdje Ivan. Kristinin muž. Ili, čini se, od danas bivši muž.

— Ivane… Žao mi je što je ovako ispalo.

— Nemojte žaliti. Već dugo sam sumnjao, samo mi je nedostajao dokaz. Vi ste mi ga upravo dali.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana