Vreće s njegovim stvarima pred mojim vratima, znate, govore jasnije od bilo kakve fotografije.
— Stajao je u vašim papučama.
— U zelenima? Onima s dinosaurima?
— Ne. U sivima, kariranima.
— To su mi papuče za posebne prilike. Nevjerojatno. Čak ni tuđe papuče ne može ostaviti na miru.
Na trenutak su oboje zašutjeli. Zatim se Ivan tiho nasmijao, gotovo bez radosti.
— Znate, Ivana, upravo stojim na balkonu i gledam dvije vreće njegove krame dolje pred ulazom. I čudno mi je lako. Kao da su mi odrezali zub koji me bolio tri godine.
— Zubi se ne režu. Zubi se vade.
— Ovaj je bio takav da je tražio amputaciju.
— Sretno vam, Ivane.
— I vama. Ispada da smo završili u istom čamcu. Samo vi veslate brže. Ja bih se, da nije bilo vas, još mjesec dana uvjeravao da umišljam.
Ivana je spustila mobitel. Stan je bio tih i prazan. Na podu se vidio trag ondje gdje je stajao Markov stol. Na polici je ostao čist pravokutnik u prašini, mjesto na kojem su bile njegove knjige. U kupaonici je visjela prazna kukica, ona na kojoj je do tog jutra stajao njegov kućni ogrtač.
Tada ju je nazvala Maja.
— Iva, kako si? Vidim da si online, a ne javljaš se.
— Majo, bila si u pravu.
— Za iznenađenje?
— Za iznenađenje. Nije mi se svidjelo.
— Govori.
— Doveo je djecu s torbama, a sam je odlazio bivšoj. Otišla sam na tu adresu. On mi je otvorio vrata. U kućnim papučama. Eto iznenađenja.
— I što si napravila?
— Promijenila brave. Njegove stvari poslala dostavom njegovoj bivšoj. Njezinu mužu napisala poruku. Predajem zahtjev za razvod.
— U koliko si ti to sati uspjela izvesti?
— U četiri. Možda u tri i pol.
— Ivana, ti nisi žena, ti si stroj. Ja bih tjedan dana plakala u jastuk.
— Plakat ću kasnije. Sad nemam vremena za to. Sad moram nazvati gospođu Vesnu i provjeriti jesu li dečki večerali.
U isto vrijeme Marko je stajao nasred ulice s mobitelom koji mu je neprestano podrhtavao u ruci. Kristina ga je zvala šesti put. Ivan mu je poslao poruku od tri riječi: „Pokupi svoje stvari. Gad.“ Majka mu je napisala: „Dođi. Moramo razgovarati.“
Nikome nije odgovorio. Samo je stajao i zurio u ekran na kojem je svaki novi poziv izgledao kao presuda.
Prije godinu dana sve mu se činilo savršeno posloženo. Žena ga voli, djeca su zbrinuta, bivša mu je dostupna, a njezin muž ništa ne zna. Savršena konstrukcija. Kuća od karata.
I ta se kuća srušila za četiri sata. Jedan Ivanin odlazak na pravu adresu bio je dovoljan da se sve raspadne. Žena je promijenila brave. Ivan je saznao istinu. Majka čeka objašnjenje. Kristina paničari.
Mobitel je opet zazvonio. Kristina.
Prekinuo je poziv. Gurnuo telefon u džep i krenuo niz ulicu, bez cilja, bez plana, bez ikakve predodžbe što bi sada trebao učiniti.
A Ivana je u tom trenutku već zvala svekrvu.
— Gospođo Vesna, jesu li dečki večerali?
— Jesu, Ivana. Svaki je pojeo po četiri palačinke. Već spavaju.
— Hvala vam.
— Ivana… hoćeš li stvarno podnijeti zahtjev za razvod?
— U ponedjeljak.
— Neću te nagovarati da odustaneš. Zaslužio je to. Ali dečki… Ti si se za njih vezala, zar ne?
— Jesam. Luka mi svake nedjelje nacrta čestitku. Filip je naučio čitati i meni je prvoj pročitao riječ „sunce“.
— Za njih si u posljednjih godinu dana učinila više nego njihov otac.
— Dečki nisu krivi ni za što. Ako vam bude trebala pomoć, tu sam. Ali s Markom je gotovo.
— Znam, Ivana. Znam.
Ivana je odložila mobitel na ormarić. Stan je bio tih, prazan i — njezin. U hodniku više nije bilo tuđih torbi, u zraku nije visjela tuđa laž, kraj vrata nisu stajale ničije papuče.
Prišla je ogledalu i zagledala se u vlastiti odraz. Oči su joj bile suhe. Brada podignuta. Imala je dvadeset osam godina, a u jednom je danu uspjela i ostarjeti i pomladiti se.
Maja joj je poslala poruku: „Ponosna sam na tebe.“
Ivana se nasmiješila i otipkala odgovor: „Hvala. Sad živim dalje.“
