Izašla sam na ulicu i prvi put nakon dugo vremena udahnula kao da mi se pluća ponovno šire. Zrak je bio neobično bistar, gotovo svečan. Preostalo mi je riješiti još samo jednu stvar: kredit za naš zajednički stan. Do konačne otplate ostao je iznos koji sam tri godine strpljivo skupljala, radeći noću dodatne poslove i spremajući sa strane svaku isplaćenu premiju.
Dva sata poslije sjedila sam u banci, preko puta službenice. Potpisala sam zahtjev za prijevremenu otplatu i dala nalog za prijenos s računa za koji Marko nije znao. Kad je pečat tresnuo po potvrdi da dug više ne postoji, taj mi je zvuk zazvučao ljepše od bilo koje glazbe. Stan je sada, bez ostatka, bio moj.
Marku nisam rekla ni riječ. Odlučila sam odigrati onako kako su oni zamislili da se igra. Sljedećih sedam dana bila sam žena kakvu bi svaka svekrva poželjela sinu: kuhala sam zahtjevne večere, nisam ispitivala kamo odlazi novac, nisam prigovarala, nisam pokazivala ni trunku sumnje. Marko se opustio. Postajao je sve bezobrazniji, hvatao se za sitnice, bockao me zbog stvari koje prije ne bi ni primijetio. Očito je pripremao teren kako bi, kad dođe do prekida, sve mogao svaliti na mene.
Rasplet je stigao u četvrtak navečer. Vratio se kući vidno nervozan, bacio jaknu na tabure i ušao u dnevni boravak, gdje sam upravo pregledavala poslovnu poštu.
— Moramo ozbiljno razgovarati — započeo je, ne gledajući me ravno, nego negdje prema prozoru. — Mi smo, Ana, došli do kraja. Naš brak je gotov.
Polako sam spustila poklopac prijenosnog računala.
— Stvarno? A što se točno dogodilo?
— Ti si stalno u tim svojim nacrtima. Nikad te nema. Postala si hladna — izgovarao je rečenice kao da ih je napamet naučio. — Mislim da je najbolje da se razdvojimo. Spakiraj stvari i vrati se u svoj jednosobni stan. Ovaj neka ostane meni. I ja sam ulagao u njega. Osim toga, kredit se još mora otplaćivati… Spreman sam to preuzeti.
Kimnula sam, vrlo polako.
— Ulagao si, kažeš? Hajdemo onda malo ponoviti računicu, Marko. Koliko si točno dao? Onaj svoj skromni početni ulog i nijednu jedinu mjesečnu ratu u posljednje dvije godine?
Lice mu se izdužilo. Takav odgovor očito nije očekivao.
— Kakve to veze ima! U braku smo. Po zakonu se sve dijeli! — povisio je glas.
Ustala sam, prišla polici, izvukla sivu kartonsku mapu i spustila je na stolić pred njim.
— Pogledaj pažljivo. To je naš bračni ugovor. Prema njemu, stan ostaje meni.
Zgrabio je papire i počeo mahnito prelaziti očima preko redaka. Mišići na čeljusti počeli su mu podrhtavati.
— Ovu bezvrijednu hrpu papira ću osporiti! — planuo je i bacio dokumente natrag na stol.
— Slobodno pokušaj — rekla sam mirno, lagano nagnuvši glavu. — Usput možeš sucu objasniti i kako si godinama živio na moj račun. I još nešto: kredit je u cijelosti zatvoren prije tri dana. Potvrda je kod mene. Stan nema nikakvih tereta i pripada meni.
Marko je ustuknuo kao da sam ga ošamarila.
— Ti… ti si mi sve to radila iza leđa!
— Marko — glas mi je postao tih, ali čvrst. — Nazovi Marinu Lvovnu. Odmah. Neka dođe.
— Ne pada mi na pamet zvati je! — odbrusio je.
— Onda ću je nazvati ja.
Uzela sam mobitel i birala broj njegove majke. Javila se razdraženim glasom.
— Marina Lvovna, dođite hitno. Rješava se pitanje nekretnine.
Prekinula sam poziv ne čekajući njezin odgovor. Marko je hodao po sobi kao zvijer u kavezu, mrmljajući nešto o nepravdi. Nakon četrdesetak minuta oglasilo se zvono na vratima. Marina Lvovna ušla je u hodnik teško dišući.
