Sjeo je na pod, usred sobe, kao da više nije znao kamo bi sa sobom. Mobitel nije prestajao zvoniti. Najprije autosalon. Zatim trgovina odjećom. Onda ponovno restoran.
Tri dana poslije stigao mu je sudski poziv. Nedugo zatim i drugi.
Ljudi koje je smatrao prijateljima odjednom su nestali. Oni isti koji su mu još jučer nazdravljali i tapšali ga po ramenu sada se nisu javljali. Jedan mu je poslao kratku poruku: „Oprosti, u gužvi sam.” Drugi ga je jednostavno blokirao.
Marko je najprije prodao sat. Potom kaput. Pokušao je vratiti odijela u trgovinu, ali nisu ih htjeli primiti jer ih je već nosio. Stan je prodan za dva tjedna. Lana je sve obavila preko agencije, uredno i po zakonu.
On je unajmio sobicu na rubu grada. Tapete su se odljepljivale od zidova, iz slavine je curila zahrđala voda, a susjedi su se gotovo svake noći svađali iza tankog zida.
Jednog je dana na ulici ugledao poznanika, baš onoga koji je na banketu najglasnije držao zdravice. Čovjek ga je pogledao, zatim prešao na drugu stranu ceste i pravio se da ga ne poznaje.
Mjesec dana kasnije Lana je otvorila svoj centar. Bio je to skroman prostor u jednom dalmatinskom gradu, ondje gdje je živio djed Petar. Dolazile su joj žene koje su bile ostavljene, ponižene, proglašene teretom; one kojima su govorili da nisu dovoljno dobre.
Zaposlila je odvjetnika i psihologinju. I sama je vodila savjetovanja. Govorila je ženama kako zaštititi vlastiti novac, kako ne dopustiti da ih netko iskorištava, kako se prestati bojati brojki, ugovora i zakona.
Djed Petar dolazio je svakog četvrtka. Sjedio bi u kutu i slušao. Jednom joj je, nakon završene konzultacije, prišao i tiho upitao:
— Je li ti žao što mu nisi pružila još jednu priliku?
Lana ga je pogledala mirno.
— Dvadeset godina uzimao je sve moje prilike. Sad neka svoje stvara sam.
Petar je kimnuo.
— Tako i treba.
Marko ju je pronašao nakon četiri mjeseca. Namjerno je doputovao u taj primorski grad i čekao je pred ulazom u centar.
— Lana.
Izašla je van i ugledala ga: smršavjelog, neobrijanog, u staroj jakni. Zaustavila se nekoliko koraka od njega.
— Što hoćeš?
— Moram razgovarati s tobom. Treba mi…
— Novac?
Stisnuo je šake.
— Dotaknuo sam dno. Vuku me po sudovima zbog dugova. Sve sam izgubio.
— I što bih ja sada trebala učiniti?
— Pomoći mi. Pa ti si mi uvijek pomagala.
Lana ga je dugo promatrala. Nekada bi spustila pogled. Otišla bi bez riječi. Možda bi se i posramila vlastite hladnoće.
Sada nije.
— Sam si rekao da sam ti teret. Da te vučem prema dnu. Eto, Marko, sada si ondje završio sam. I to više nije moja briga.
— Lana, shvati, bio sam budala…
— Bio? Još uvijek jesi. Samo što si prije imao mene. Sada nemaš nikoga.
Krenula je prema automobilu, ali Marko ju je uhvatio za ruku.
— Molim te. Bar malo. Nisam ti valjda stranac.
Oslobodila se njegova stiska i pogledala ga ravno u oči.
— Jesi. Postao si stranac onog trenutka kad si mi rekao da nisam za tebe. Kad si me izbacio s koferom. Kad si sjedio u restoranu i slavio što si napokon slobodan. Sjećaš se? Još si to objavio na društvenim mrežama.
Marko nije odgovorio.
— Dvadeset godina izvlačila sam te iz svake rupe u koju bi upao. Nikada mi nisi rekao hvala. Govorio si da sam dosadna, naporna, previše oprezna. Da se zbog mene ne možeš razmahati. A čim se pojavio novac — točnije, čim si umislio da se pojavio — prvo što si učinio bilo je to da mene izbaciš iz svog života.
— Pogriješio sam.
— Ne. Pokazao si tko si zapravo. I djed Petar je to vidio.
Sjela je u automobil. Marko je ostao na pločniku, čeljusti stisnute od nemoći.
— Znači, to je kraj?
— Da. Sve je završilo onog trenutka kad si mi rekao da spakiram stvari.
