Lana je okrenula ključ u bravi, motor je tiho zadrhtao. Odvezla se bez ijednog pogleda u retrovizor.
Marko je još neko vrijeme ostao nasred pločnika, kao da ne zna kamo bi s rukama, ni sa sobom. Ljudi su ga zaobilazili u širokom luku. Tek nakon desetak minuta pokrenuo se prema stanici. Za taksi nije imao ni centa. Autobus do grada klackao se gotovo dva sata.
Sjedio je kraj prozora i gledao cestu koja je promicala. U mislima mu se vraćalo ono što je imao prije samo pola godine. Stan. Lana, koja je držala kućni budžet, plaćala račune, šutjela kad bi on planuo bez razloga. Miran, običan život. Tada mu se činio sivim i nepodnošljivim.
A sada se vraćao u iznajmljenu sobu u kojoj se susjed svake večeri napijao jeftinom rakijom i urlao na ženu. U sobu gdje je iz slavine curila zahrđala voda, a hladnjak brujao toliko glasno da se od njega nije moglo spavati.
Mobitel mu je zavibrirao u džepu. Još jedna opomena zbog neplaćenog duga. Marko je samo ugasio uređaj.
Djed Petar sjedio je na klupi uz more kad mu je Lana prišla. Pogled mu je bio uprt u vodu.
— Vidjela si Marka?
— Jesam.
— Jesi li mu dala novac?
— Nisam.
Petar je polako kimnuo.
— Tako je i trebalo biti. Mora se sam izvući iz ovoga. Ako uspije, znači da je u njemu ipak ostalo nešto ljudsko. Ako ne uspije… onda toga možda nikada nije ni bilo.
— Nije mi bilo lako odbiti ga.
— Znam — rekao je tiho. — Ali učinila si ono što si morala.
Lana je sjela pokraj njega. Iznad mora su kričale galebice, vjetar je nosio hladnoću, no ona je nije osjećala.
— Jeste li vi znali da je takav?
— Nisam znao. Sumnjao sam. Zato sam ga i stavio na kušnju. Ljudi se najbrže razotkriju kad im pred oči staviš novac. Neki tada postanu bolji. Neki se pokvare do kraja. Marko nije postao netko drugi. Samo je prestao glumiti.
Lana je spustila pogled na svoje ruke.
— A ja?
Djed Petar okrenuo se prema njoj.
— Ti si, napokon, postala ono što jesi.
Prošlo je šest mjeseci.
Jednog jutra u centar je ušla mlada žena. Bila je blijeda, prestrašena, s pogledom nekoga tko se boji i vlastitog glasa. Sjela je preko puta Lane i tako čvrsto ispreplela prste da su joj zglobovi pobijeljeli.
— Muž mi je rekao da sam mu teret — izgovorila je jedva čujno. — Da ima drugu. Rekao mi je da se do sutra iselim.
Lana joj je pružila čašu vode.
— Imate li nekoga svoga?
— Imam sestru. Ona mi je rekla da dođem k vama.
— Dobro. Sad ćemo pozvati odvjetnika i polako vidjeti što se može učiniti. Imate li zajedničku imovinu?
Žena je kimnula, a onda se slomila. Suze su joj same krenule niz lice.
— Dvadeset godina… ne, pet… pet godina sam ga izvlačila iz dugova. Svaki put. Sve sam krpala, sve sam popravljala, a on…
— Znam — prekinula ju je Lana nježno i stavila svoju ruku preko njezine. — Vjerujte mi, znam. Ali od danas nećete izvlačiti njega. Izvlačit ćete sebe. I uspjet ćete.
Mlada žena podigla je oči. U njima se pojavilo nešto krhko, jedva primjetno, ali živo.
— Stvarno mislite?
— Stvarno. Ja sam prošla kroz to. Proći ćete i vi.
Te večeri Lana je posljednja izašla iz centra. Pogasila je svjetla, zaključala vrata i iz torbe izvadila mobitel. Čekala ju je poruka od Mije: “Marku sutra počinje suđenje. Prvo ročište. Hoćeš li doći?”
Lana je dugo gledala u ekran. Zatim je napisala samo: “Ne.” Nakon toga je obrisala cijeli razgovor.
Krenula je prema automobilu praznom ulicom. Svjetiljke su gorjele prigušeno, a negdje u daljini čulo se more. Nije razmišljala o Marku. Ni o tome kako će se pred sudom opravdavati. Ni o tome gdje sada živi, što jede, koga krivi za vlastiti pad.
Mislila je na djevojku koja je toga dana sjedila pred njom. Na onu koja će doći sutra. Na sve žene koje još ne znaju da ne moraju biti uteg u tuđem životu. Da smiju biti cijeli svijet u vlastitom.
Lana je sjela u auto i upalila motor. Vraćala se kući — u stan koji je kupila sama. Bio je malen, s pogledom na vodu. Nitko je ondje nije čekao.
I to joj je, prvi put nakon dugo vremena, bilo sasvim dovoljno.
Jer samoća bez poniženja neusporedivo je bolja od godina provedenih uz nekoga tko te smatra sidrom, a ne čovjekom.
