— Dakle, s tvojom sadašnjom suprugom tvoja majka ne može pod istim krovom, ali s bivšom bi mogla. Baš zgodno.
— Nemoj tako, molim te. Mama je stvarno dobra žena. Samo se njih dvije nikako nisu našle.
Lana je prišla prozoru i pogledala prema dvorištu. Dolje je dječak od možda deset godina udarao loptu, dok je njegova majka sjedila na klupi i čitala knjigu. Običan ljetni prizor. Miran život, onakav u kojem nema mjesta za tuđe zaplete.
— Lana, jesi li još tu? — začuo se Markov glas.
— Tu sam.
— Razmisli barem. Ne bi ti smetala. Gospođa Vesna je obzirna, znaš i sama.
— Obzirna? — ponovila je Lana tiho. — Misliš na onu obzirnost kad mi je svaki dan objašnjavala da krivo perem suđe?
— Htjela ti je pomoći…
— Marko — prekinula ga je. — Moj odgovor je ne. Konačan. Ja nisam privremeni smještaj za tvoju rodbinu.
— Lana, budi čovjek! — glas mu je odjednom postao oštriji. — Kamo da ode? Na cestu?
— Ne znam. Možda bi mogao pitati Miju zašto ne može živjeti s tvojom majkom.
— Kakve veze Mia ima s tim? — planuo je Marko.
— Ima itekakve. To je sada njezin obiteljski problem. Ona ti je žena, pa neka se i nosi s obiteljskim pitanjima.
— Lana, ozbiljno te molim…
— A ja ti ozbiljno odgovaram: ne — rekla je i prekinula vezu.
Mobitel je gotovo odmah ponovno zazvonio. Isti broj. Lana je odbila poziv, a zatim blokirala kontakt. Nakon toga je još jednom otišla do ulaznih vrata i provjerila jesu li zaključana na obje brave.
Stan je utonuo u tišinu. Spustila se u naslonjač i dugo ostala nepomična. Gospođa Vesna… Žena koja joj je punih sedam godina bila nešto poput druge majke. Ili se barem trudila zauzeti to mjesto. Uvijek je imala savjet, uvijek primjedbu, ali u osnovi nije bila zla. Kad bi Lana oboljela, donosila joj je lijekove. Za blagdane je birala poklone. A kad je Lani umrla majka, upravo joj je svekrva najviše pomogla oko pogreba.
Ali to je pripadalo nekom drugom vremenu. Tada je Lana bila Markova supruga. Sada više nije. I nije ona bila kriva što se bivša svekrva ne može sporazumjeti s novom snahom.
Ustala je i prišla ormaru u kojem su visjele haljine i odijela. Sutra joj je bio prvi radni dan na novom poslu. Prodajna savjetnica u salonu namještaja. Plaća petsto pedeset eura, uz postotak od prodaje. Nije to bio posao iz snova, ali nakon razvoda Lana je shvatila da mora okrenuti život iz temelja. Prije je radila u maloj logističkoj tvrtki, za jedva pristojan iznos, ali posao je bio miran i poznat. Sada joj je trebao ozbiljniji prihod. Samostalan život nije bio jeftin; svi su troškovi padali samo na jednu osobu.
Iz ormara je izvadila strogo tamnoplavo odijelo i bijelu bluzu. Siguran izbor. Netko tko prodaje namještaj mora izgledati uredno, pouzdano i ozbiljno. Čekalo ju je upoznavanje s kolegama, katalogom, izložbenim prostorom i prvim kupcima. Novi početak, nova lica, novi zadaci.
U kupaonici se zadržala pred ogledalom dulje nego što je namjeravala. Razvod joj je isisao boju iz lica, a ispod očiju su se urezali tamni podočnjaci. Imala je trideset četiri godine, a u tom je trenutku sebi izgledala barem deset godina starije. Napetost, neprospavane noći, beskrajni razgovori i svađe s Markom — sve je to ostavilo trag.
Ipak, jedno je bilo drukčije. Iz očiju joj je nestao onaj prestrašeni, stisnuti izraz koji ju je pratio posljednjih mjeseci braka. Kad je doznala za prevaru, u njoj se nešto prelomilo. Svaki dan pretvarao se u ispit izdržljivosti. Marko bi dolazio kući i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo, a ona je lutala između želje da digne cijelu kuću na noge i straha da će time zauvijek razbiti obitelj.
Obitelji više nije bilo. Ali zato je imala mir. I pravo da sama odlučuje kako će dalje.
Istuširala se, ugasila svjetlo i legla u veliki krevet koji je sada pripadao samo njoj. Posteljina je mirisala na svježi deterdžent; oprala ju je istoga dana kad se bivši muž odselio. Simbolično, pomislila je. Kao da je htjela isprati i posljednje tragove zajedničkog života.
Ujutro ju je probudila budilica, a ne Markovo glasno hrkanje. Još jedna mala pobjeda. Popila je kavu bez žurbe, obula udobne cipele i krenula na posao iznenađujuće dobro raspoložena.
Salon namještaja nalazio se u trgovačkom centru na rubu grada. Prostor je bio velik i svijetao, ispunjen kuhinjskim elementima, garniturama, trosjedima, foteljama i stolovima. Direktor Igor dočekao ju je srdačno.
— Imate li iskustva u prodaji? — upitao je, prelistavajući njezin životopis.
— Ne previše — odgovorila je iskreno. — Ali spremna sam učiti.
— Najvažnije je znati prići kupcu. Sve ostalo dođe s vremenom i praksom.
Igor ju je poveo kroz salon i usput joj objašnjavao razlike među pojedinim garniturama. Talijanske kuhinje, njemaće spavaće sobe, domaći stolovi i stolice. Cijene su se kretale od sto pedeset eura za jednostavnu stolicu do tri tisuće eura za luksuznu kuhinju.
— Kupci nisu svi isti — govorio je direktor. — Jedni traže najpovoljnije rješenje, a drugi su spremni platiti za kvalitetu.
