— Pogledajte je samo! — drečao je Dario, namjerno podižući glas da ga čuje cijeli kat. — Eto ti žene! Vraća se usred noći, sva umorna, i još glumi da je radila. Kome ti uopće trebaš s tom svojom seoskom diplomom? Sjediš u onoj svojoj kancelarijici, premještaš papire s jedne hrpe na drugu, a kod kuće rasulo!
Lucija je bez žurbe izula cipele, objesila kaput na vješalicu i tek se onda okrenula prema njemu. Nije skretala pogled. U njezinim očima nije bilo ni traga panici, ni suzama, ni onom starom nastojanju da ga umiri. Ostala je samo hladna, oštra mirnoća.
— Dario — rekla je tiho, gotovo ravnodušno. — Trenutačno urlaš na mene pred susjedima. Vrijeđaš me pred mojom majkom. Razbio si šalicu koju je ona kupila. Govoriš mi da sam bezvrijedna. A znaš što ja mislim? Mislim da se ti bojiš. Bojiš se da ću saznati ono što ti već odavno znaš o sebi. Samo što ja to već znam. A sutra ćemo razgovarati.
Okrenula se, otišla u dnevnu sobu i zatvorila vrata za sobom. Dario je još nešto vikao iz hodnika, ali riječi su se pretvorile u nerazumljivo režanje. Lucija je sjela na kauč, uzela mobitel i otvorila fotografiju koju joj je Mia poslala prije nekoliko dana. Na slici je bila Darijeva garaža — ona ista u koju nikome nije dopuštao ući, tvrdeći da su unutra samo „alat i svakakav krš”. Prošli tjedan, dok ga nije bilo kod kuće, Lucija je prvi put zavirila unutra. I ondje pronašla ono što joj je konačno ugasilo i posljednju iluziju.
U kutu garaže stajala je drvena kutija puna domaćih stvari: staklenke kiselih krastavaca, pekmeza, zimnice i mesnih konzervi kakve se rade po slavonskim kućama. Na vrhu je ležalo pismo ispisano rukom. Na kuverti je bila povratna adresa: Vukovarsko-srijemska županija, malo mjesto pokraj Vinkovaca, Marina Pavlović. „Dariće, nemoj zaboraviti odakle si. Mama te voli. Dođi barem na jedan dan, čekam te.”
Lucija je to pismo čitala nekoliko puta, a u glavi su joj odzvanjale njegove uvrede: „glupa seljanka”, „tvoja diploma ne vrijedi ništa”, „provincijalka”. Sve ono što je godinama sipao po njoj zapravo je izgovarao sebi. Onom dječaku iz sela kraj Vinkovaca koji je došao u Zagreb, kupio lažnu diplomu i cijeli život glumio čovjeka kakav nikada nije bio.
Te večeri nije napravila scenu. Nije ga razotkrila, nije vikala, nije ga natjerala da se suoči s istinom pred majkom. Umjesto toga, bacila se na posao još jače nego prije. Nova poslovnica tražila je svaku njezinu misao, svaki sat, svu snagu koju je imala — i Lucija joj je to davala. Išla je na sastanke, pregovarala s partnerima, otpuštala ljude koji su kočili posao i dovodila nove, sposobnije. Vraćala se kući kasno, padala u krevet gotovo odjevena i ustajala prije svitanja. Valentina ju je promatrala zabrinuto, ponekad bi samo odmahnula glavom, ali nije pitala previše. Osjećala je da njezina kći nešto priprema.
Dario je, za to vrijeme, postajao sve napetiji. Vidio je da se Lucija mijenja. Više nije plakala nakon njegovih ispada, nije se ispričavala za ono za što nije bila kriva, nije trčala oko njega pokušavajući pogoditi što će ga smiriti. Kao da je već živjela negdje drugdje, u vlastitom životu u koji on nije imao pristup. To ga je izluđivalo. Naviknuo je misliti da je ona njegova stvar, njegova meta, sigurno mjesto na koje može istresti sav bijes, sav sram i sve neuspjehe. A sada mu je klizila iz ruku, i nikakva galama više je nije vraćala natrag.
Jedne večeri priredio je novu ljubomornu predstavu. Lucija se tek vratila s posla, iscrpljena, ali iznutra zadovoljna: tog je dana zaključila važan ugovor, a Marko joj je poslao osobnu poruku zahvale. Stajala je u kupaonici i umivala se kad je Dario naglo uletio i zgrabio je za rame.
— Gdje si bila? — zaurlao je. — Zvao sam te pet puta! Nisi se javljala!
— Bila sam na pregovorima — odgovorila je Lucija, mirno brišući lice ručnikom. — Znaš da radim na projektu.
— Projekt, kažeš? — iskrivio je usta u podrugljiv osmijeh. — Znam ja kakvi su tvoji projekti. Vrtiš se oko nekih muškaraca, a meni prodaješ priče. Misliš da sam slijep? Da ne vidim kako dolaziš kući sva ozarena?
— Dario, prestani — rekla je i pokušala proći pokraj njega, no on joj je zaklonio izlaz.
— Nećeš ti nikamo. Objasni mi kakav je to projekt zbog kojeg svijetliš kao božićna jelka. Imaš nekoga tamo, je li? Ljubavnika? Ili već spremaš razvod da bi pobjegla k njemu?
Lucija ga je dugo gledala. I odjednom joj je cijela situacija postala gotovo smiješna. Sjetila se one mlade djevojke iz provincije koja je stigla u Zagreb s jednim koferom i diplomom učiteljskog fakulteta položenom s najboljim ocjenama. Sjetila se kako je noćima plakala od samoće. Kako je upoznala lijepog, samouvjerenog muškarca i povjerovala mu. Kako je godinama trpjela poniženja, uvjerena da tako valjda mora biti u braku. A sada je ta ista djevojka stajala pred svojim mužem i nije osjećala ništa osim gađenja.
— Nemam ljubavnika — izgovorila je ravnim glasom. — Imam posao. I sutra imam važan dan. Ako želiš, dođi. Bit će objava.
— Kakva objava? — odmah se ukočio.
— Dođi pa ćeš čuti.
Sljedećeg dana u sjedištu tvrtke održan je kratak sastanak za zaposlenike. Marko je okupio cijeli tim i službeno objavio da Lucija preuzima mjesto direktorice poslovnice. Govorio je o njezinim rezultatima, o tome kako je izvukla gubitaški odjel iz krize, o njezinoj upornosti, stručnosti i odanosti poslu.
— A znate što je posebno vrijedno? — dodao je Marko, pogledavši prema okupljenima. — Lucija nije došla iz privilegiranog okruženja. Završila je fakultet izvan velikog centra, krenula bez veza i zaleđa, ali njezino znanje i rad pokazali su se jačima od mnogih diploma s najrazvikanijih zagrebačkih fakulteta. To je dokaz da se pošteno stečena diploma, talent i radna disciplina cijene više od bilo kakvog namještanja i poznanstava.
Lucija je stajala pred kolegama i promatrala lica u dvorani. Vidjela je iznenađenje, radost, iskreno odobravanje. Vidjela je Miju, koja joj se smiješila i podignutim palcem pokazivala da je sve zaslužila. I vidjela je Darija. Stajao je kraj vrata, u zgužvanom sakou, sve bljeđeg i izduženijeg lica dok je glavni direktor izgovarao svaku novu pohvalu. Došao je, očito, da je pred svima spusti na zemlju, a završio je kao nijemi svjedok njezina trijumfa.
Nakon sastanka priredili su mali domjenak. Lucija je primala čestitke, zahvaljivala se kolegama, smiješila se i nazdravljala. Dario joj je prišao tek kad je na trenutak ostala sama.
— I, jesi sad zadovoljna? — prosiktao je. — Osramotila si me pred svima. Trebala si odbiti tu funkciju. Kome ti tamo uopće trebaš? Ta poslovnica će se za mjesec dana zatvoriti, a tebe će izbaciti kao zadnju nesposobnjakovićku.
— Varaš se — rekla je Lucija bez povišenog tona. — Poslovnica je već u plusu. A ja sam direktorica. S plaćom tri puta većom od tvoje i službenim stanom. Ali nisam te zato pozvala.
Iz torbe je izvadila mapu i pružila mu je. Unutra su bili isprintani papiri: njegova prepiska s ljubavnicom, kopija krivotvorene diplome, fotografija pisma iz garaže i adresa njegove majke iz okolice Vinkovaca.
Dario je problijedio. Počeo je brzo listati stranice, a izraz na njegovu licu mijenjao se iz sekunde u sekundu — od bijesa, preko nevjerice, do čistog straha.
— Odakle ti ovo? — jedva je izgovorio.
— Nije važno — odgovorila je Lucija. — Važno je nešto drugo. Ti si varalica, Dario. Cijeli si život skrivao tko si zapravo. Sramio si se majke koja te rodila. Prezirao si mjesto u kojem si odrastao. Kupio si diplomu i glumiš nekakvog zagrebačkog gospodina iz visokog društva, a iznutra si prazan. I još nikome nisam rekla istinu o tvom podrijetlu. Možeš li zamisliti što će se dogoditi kad tvoji kolege to saznaju?
