— To je potpuna ludost! Što ćeš sama raditi u hotelu?
Lana se samo tiho nasmiješila i ispružila na krevetu u svojoj hotelskoj sobi.
— Isto ono što bih radila i da je moj muž sa mnom. Kupala se u moru, sunčala, čitala knjige i spavala do podneva.
— A moja majka? A ja?
— Tvoja je majka tvoja odgovornost. Pobrinut ćeš se za nju. A za sebe ćeš se, sigurna sam, nekako snaći.
— Lana, ponašaš se kao dijete!
— Ne. Ponašam se kao žena koja je željela provesti medeni mjesec sa svojim mužem. Umjesto toga dobila sam ultimatum od svekrve.
Marko je zašutio. S druge strane linije čulo se samo udaljeno brujanje prometa i kratki zvukovi automobilskih sirena.
— Dobro. Možda dođem prekosutra. Ako mami bude bolje.
— Nema potrebe. U avionu je rezervirano samo jedno mjesto, a i hotelska soba predviđena je za jednu osobu.
Prekinula je vezu i odmah ugasila mobitel. Sutradan je počinjalo nešto novo. Još nije znala kako će taj život izgledati, ali jedno je osjećala sasvim jasno: više ne želi neprestano pristajati na tuđe zahtjeve i odricati se sebe kako bi drugi bili zadovoljni.
Probudila se u pet ujutro. U hotelskom restoranu popila je kavu, zatim otišla na prijavu za let. Avion je poletio točno prema redu letenja. Kroz malo okruglo prozorsko staklo promatrala je oblake koji su klizili pokraj krila, dok su iza nje ostajali dom, Osijek, Markove nedoumice i očekivanja kojima se više nije htjela pokoravati.
Zrakoplov je sletio u Split, a do Makarske je nastavila organiziranim prijevozom. Dočekali su je toplina, sunce i miris mora. Ispod hotelskih prozora čuo se ritmičan šum valova, a zrak je bio pun soli, borova i nečega ljetnog, laganog. Preuzela je ključ sobe, raspakirala najnužnije, odjenula tanku ljetnu haljinu i izašla na balkon.
Prvi put nakon mnogo mjeseci osjetila je mir. Nitko je nije zvao da joj se požali, nitko nije tražio da odmah rješava tuđe probleme, nitko joj nije predbacivao da je sebična.
Marko se javljao svaki drugi dan. Razgovori su bili kratki, gotovo uvijek jednaki.
— Kako si? — pitao bi.
— Odlično. Jučer sam bila na izletu na Platku.
— Mama je jako loše. Ima temperaturu, slaba je. Liječnik kaže da joj treba stalni nadzor.
— Onda budi uz nju.
— Lana, kad se vratiš, morat ćemo ozbiljno razgovarati.
— Naravno. Razgovarat ćemo.
Petoga dana u hotelu je upoznala jedan bračni par. Muž i žena bili su u četrdesetima, s dvoje djece tinejdžerske dobi. Navečer su sjedili za stolom pokraj njezina i započeli razgovor.
— Ljetujete sami? — upitala ju je žena prijateljski.
— Na medenom sam mjesecu — odgovorila je Lana uz miran osmijeh.
— A gdje vam je suprug?
— Brine se za bolesnu majku.
Supružnici su se pogledali. Muškarac je polako odmahnuo glavom.
— I moja je majka bila bolesna nakon operacije — rekao je. — Ali medeni mjesec je medeni mjesec. Za tih tjedan dana platili smo njegovateljicu.
— Moj muž odlučio je drukčije — slegnula je Lana ramenima.
— Dobro ste napravili što ste ipak došli — dodala je žena. — Takve situacije odmah pokažu tko vam zapravo stoji uz rame.
Lana je kimnula. Doista, mnogo toga postalo joj je jasnije.
Preostali dani prolazili su tiho, sporo i ugodno. Šetala je rivom, čitala na plaži, večerala u malim restoranima uz more. Mobitel je gotovo cijelo vrijeme šutio.
Posljednjeg dana odmora Marko joj je poslao poruku: „Mami je bolje. Ne mogu te čekati u zračnoj luci, zbog posla.”
