Lana je poruku pročitala do kraja, nekoliko trenutaka gledala u ekran, a zatim ju je obrisala. Marko, očito, još uvijek nije shvaćao baš ništa.
Let iz Splita stigao je u Osijek tek navečer. Do stana je došla taksijem. U predsoblju je bilo tiho; Markovih cipela nije bilo. Na kuhinjskom stolu čekao ju je samo papirić s brzinski ispisanom porukom: „Otišao sam prespavati kod mame. Vraćam se sutra ujutro.”
Lana je bez žurbe raspakirala kovčeg, istuširala se i potom sjela za kuhinjski stol s šalicom čaja. Pogled joj je odlutao prema hladnjaku, na kojem su još visjele fotografije s vjenčanja: nasmijana lica, bijela haljina, buket u rukama, trenutak koji je tada djelovao kao početak nečega sigurnog.
Prije samo tri tjedna vjerovala je da se udaje za muškarca koji će joj biti oslonac, netko tko će stati uz nju kad zatreba. Sada je, međutim, sve bilo mnogo jasnije. Njezin muž bio je spreman žrtvovati vlastitu ženu samo da bi njegova majka ostala mirna i zadovoljna.
Ujutro se Marko pojavio s izrazom pokajnika i buketom krizantema kupljenim u obližnjem kiosku.
— Žao mi je što te nisam dočekao — rekao je već s vrata. — Mami je cijelu noć bilo loše.
— Razumijem — mirno je odgovorila Lana, uzela cvijeće i stavila ga u vazu.
— Jesi li se barem odmorila?
— Jesam. Predivno.
— Nisam ti nedostajao?
— Ne.
Marko je sjeo za stol i počeo je promatrati pažljivije, kao da tek sada primjećuje da se nešto u njoj promijenilo.
— Lana, moramo razgovarati. Ozbiljno.
— Možemo.
— Shvati, brak nije samo romantika. To je i odgovornost prema ljudima koji su nam bliski. A moja mama je sada i tvoja obveza.
Lana je sjela nasuprot njemu, položila ruke na stol i mirno ga pogledala.
— Tvoja majka je tvoja odgovornost. Ja sam tvoja žena. Vidiš li razliku?
— Ali mi smo sada obitelj!
— Obitelj znači da se muž i žena drže zajedno. Ne znači da žena postaje sluškinja svekrvi.
Markovo se lice namrštilo.
— Sebična si. Misliš samo na sebe.
— Ne. Mislim na nas dvoje. Na naš brak. Ako gospođa Marina za pet godina opet nešto smisli, ti ćeš ponovno izabrati nju.
— Moja majka ništa ne smišlja! Ona je bolesna!
— Tvoja majka manipulira. A ti joj to dopuštaš.
Marko je naglo ustao od stola i počeo nervozno hodati po kuhinji.
— Znači, ne želiš pomoći mojoj obitelji?
— Želim graditi našu obitelj. A tvoja majka može unajmiti njegovateljicu ili otići u bolnicu ako joj je stvarno potrebna pomoć.
— To je okrutno.
— Ne. To je iskreno.
Stajali su jedno nasuprot drugome, odvojeni kuhinjskim stolom i tišinom koja je postajala sve teža. Oboje su čekali da ono drugo popusti.
— Dobro — napokon je rekao Marko. — Bit će kako ti želiš. Ali ako se mojoj mami nešto dogodi, to ide tebi na dušu.
— A ako se nešto dogodi našem braku, to će ići tebi na savjest — uzvratila je Lana.
Marko je izašao iz kuhinje i zalupio vratima. Lana je ostala sjediti za stolom, gledajući fotografije s vjenčanja na hladnjaku.
Medeni mjesec bio je gotov. No pravo iskušenje tek je počinjalo. I rezultat tog ispita već se nazirao.
Ako muž već u prvom mjesecu braka bira majku umjesto žene, teško da će se kasnije promijeniti. U najboljem slučaju sve će ostati isto. U najgorem — postat će još gore.
Lana je iz torbe izvadila putne karte za povratak nakon odmora u Makarskoj. Na jednoj je stajalo njezino ime. Na drugoj Markovo — ime čovjeka koji se na taj put naposljetku nije ni ukrcao.
Taj medeni mjesec doista joj je pokazao tko je tko. I, još važnije, pokazao joj je kojim putem mora nastaviti.
