Umjesto očekivane drame, pred njim je stajala moja gotovo svetačka smirenost. Marko je ponosno izbacio prsa, uvjeren da ću mu sad donijeti jamstveni list ili barem upute za uporabu.
Popela sam se natrag u stan. S gornje police ormara izvukla sam najveći putni kovčeg na kotačiće, onaj koji inače čuvamo za ljetovanja. U njega sam bez puno nježnosti ubacila njegove košulje, traperice i rezervno rublje. Zatim sam, jednako odlučno, ugurala i tešku kutiju s njegovim obožavanim ribolovnim priborom.
Jednom rukom uhvatila sam izvlačnu ručku kovčega, drugom podigla košaru natrpanu njegovom neopranom odjećom, a pod pazuh sam stisnula njegovu najdražu ortopedsku jastučnicu s jastukom.
Kad sam se vratila pred ulaz, kombi još nije stigao. Zato je na klupi već sjedio naš susjed, gospodin Dario Petrović. Umirovljenik, nekoć vrhunski majstor za popravak kućanskih aparata, promatrao je cijeli prizor s iskrenim zanimanjem.
Kovčeg sam uredno spustila pokraj kolica, na njega stavila košaru, a jastuk pažljivo uglavila sa strane.
— Što je sad to? — zbunjeno je zatreptao moj dobročinitelj, gledajući vlastite stvari.
— Kako što? Pripadajuća oprema — odgovorila sam mu slatko.
— Znaš, dragi, moja se perilica tvojoj majci isporučuje isključivo u punom kompletu. Uz nju obavezno ide i glavni dobavljač prljavih čarapa.
Značajno sam potapšala košaru s rubljem.
— U paketu je i vodeći stručnjak za nabavu praška za pranje. A uključen je i čovjek koji će plaćati vodu, struju i trošenje uređaja.
Dario se na klupi tiho nakašljao, skrivajući osmijeh u brkove.
— I, naravno, tvoje stvari putuju zajedno s tobom — zaključila sam mirno.
— Sam si rekao da pravi muškarac brzo donosi odluke. Pa sam i ja odlučila malo proširiti tvoj velikodušni dar.
Marko je ostao bez glasa. Samo je nijemo micao usnama, kao riba izvučena na suho.
— Jesi li ti normalna? — prosiktao je, nervozno pogledavajući prema Dariju, koji se sve teže suzdržavao od smijeha.
— Potpuno — odvratila sam i izvadila mobitel.
Dodirnula sam ikonu za videopoziv. Marina se javila gotovo odmah; očito je sjedila uz telefon i čekala dolazak dragocjenog plijena.
— Markiću, sine, stižeš li uskoro? — začuo se iz zvučnika njezin medeno umiljat glas.
— Marina, dobar dan! — ozareno sam se nasmiješila u kameru, ramenom blago pomaknuvši zbunjenog muža iz kadra.
— Možete se veseliti. Ne šaljem vam samo perilicu, nego i Marka za stalno održavanje uređaja. S odjećom, ribolovnim priborom i omiljenim jastukom. Imat ćete sada osobu koja će pritiskati gumbe i spajati vodu.
Marinino lice na zaslonu u trenu je izgubilo blaženi izraz.
