“Zato perilica ide mami” tiše je dodao i gurnuo kolica prema izlazu

Licemjerno, hladno: oduzeto joj je pravo.
Priče

Marko je, mrmljajući sebi u bradu nešto što se nije smjelo izgovoriti naglas, gurnuo ruku u unutarnji džep jakne i izvukao novčanik. Rastanak s vlastitim novcem pogodio ga je gotovo tjelesno. Veliki strateg upravo je, vlastitim eurima, kupovao ulaznicu za vlastiti poraz.

Kad je dostavni kombi napokon nestao iz dvorišta, gospodin Dario se nagnuo preko ograde i s lažnom brigom upitao:

— Treba li ti pomoć da to uguraš unutra, susjede?

— Mogu ja sam! — odbrusio je Marko, uhvatio se za kolica i, uz teško stenjanje, počeo gurati perilicu preko visokog betonskog praga.

Njegov zamišljeni pobjednički pohod pretvorio se u predstavu za cijeli ulaz. Ostatak dana proveo je u našoj uskoj kupaonici, zadihan, oznojen i sve ljući. Pokazalo se da je, u onom junačkom i brzopletom rastavljanju, potpuno uništio navoj na dovodnom crijevu. Morao je prekinuti posao, odjuriti u trgovinu željezarijom, kupiti nove dijelove vlastitim novcem, a zatim još dugo i poniženo brisati prljave lokve s pločica.

Predvečer se vratio od majke iscrpljen, umazan strojnim uljem i bijesan kao ris. Gospodin Dario, naravno, bio je u pravu od početka do kraja.

Iz dubina Marinine perilice svečano su izvađeni biserni gumb, šačica zahrđalih kovanica, savijena ukosnica i ona zloglasna metalna žica iz grudnjaka. Nakon jednostavnog čišćenja, stari je uređaj počeo raditi tiho i uredno, gotovo kao skupi švicarski sat.

Svekrva se, razumije se, pokušala pobuniti jer joj sin nije dovezao novu, blistavu perilicu, ali Marko je samo promuklo zarežao i umorno odmahnuo rukom.

Njegov plemeniti pothvat završio je neplaniranim troškovima, ukočenim leđima, nepovratno upropaštenim vikendom i potpuno zasluženom titulom glavnog zabavljača našeg stubišta.

Od toga dana raspored snaga u našoj obitelji promijenio se iz temelja. Čim bi Marina nazvala s novom pričom o aparatu koji šteka, ekranu koji treperi ili motoru koji sumnjivo bruji, očekujući da joj se odmah nešto donese, moj bi muž duboko uzdahnuo i izgovorio svoju novu spasonosnu rečenicu:

— Mama, prvo provjeri filtar.

A moja perilica rublja i dalje mirno stoji ondje gdje joj je mjesto, čista, uredna i vrlo jasna opomena o važnosti privatnog vlasništva.

Usput, drage moje, ako se netko od rodbine iznenada zapali željom da raspolaže vašim stvarima pozivajući se na uzvišene moralne razloge, nemojte trošiti živce na rasprave. Samo pristojno pristanite. Ali uz svoju imovinu obavezno priložite i samog dobročinitelja. Jer, kako život uporno pokazuje, tuđe stvari svi vole bez iznimke, ali brinuti se o odraslim vitezovima nekako ne želi baš nitko.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana