Čitala je u posvemašnjoj tišini. U pozadini je radio televizor, ali bez tona, kao da se i on bojao prekinuti ono što se upravo događalo.
— Ovdje je navedena katastarska čestica broj 42 — Ivana je podignula pogled s papira. — I adresa: parcela četrdeset dva.
— Tako je — potvrdila je Marina kimnuvši, još uvijek držeći onaj svoj pobjednički izraz.
— Samo što ona nije znala da je u važećim dokumentima adresa odavno drugačija — rekla je Ivana, ali nije gledala u svekrvu. Obratila se javnom bilježniku.
Marko je jedva primjetno suzio oči.
— Smijem? — upitao je tiho i pružio ruku.
Ivana mu je predala list. On je najprije preletio tekst pogledom, a zatim iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao naočale i stavio ih na nos.
— Gospođo Marina — njegov je glas odjednom postao sasvim služben, hladan i odmjeren. — Na temelju kojeg ste dokumenta sastavljali ovaj ugovor?
— Prema tehničkoj dokumentaciji! Pravoj! S plavim pečatom! — planula je Marina.
— Ta je katastarska oznaka poništena prije tri godine — Ivana je mirno gledala u nju. — Kuća i zemljište prošli su postupak usklađenja i objedinjavanja čestica. Danas se to vodi kao Šumska ulica, kućni broj sedam. Druga oznaka. Druge koordinate. Drugi upis.
Marina se ukočila.
Samouvjeren osmijeh, kojim je do maloprije rezala zrak, polako joj je skliznuo s lica. Cijeli njezin plan raspao se već na prvom koraku. Ondje gdje je još prije nekoliko sekundi stajala nadmoć, sada se pojavila zbunjenost.
— Što ti to pričaš? — izletjelo joj je.
Marko je spustio ugovor na stol.
— Vi ste sastavili darovni ugovor za objekt koji u tom obliku pravno više ne postoji — rekao je. — S pravnog stajališta, ovaj papir nema učinak. Ne možete darovati nešto što nije upisano u evidenciji. A pogotovo ne možete raspolagati nečim što nije vaše vlasništvo.
— Sve sam provjerila! — Marininu je glasu pukla oštrina. — Sara iz arhive mi je potvrdila podatke!
— Sara iz arhive očito je gledala staru bazu koja se godinama nije ažurirala — Ivana je ustala od stola. — Dala vam je izvadak za nešto što na papiru više ne postoji.
Petra je čas gledala majku, čas dokument.
— Mama? — izgovorila je jedva čujno. — Ti si meni htjela pokloniti tuđu kuću na temelju nevažećih papira?
— Nisu nevažeći! — viknula je Marina. — Ima pečat!
Zgrabila je ugovor sa stola. Prsti su joj drhtali dok je ponovno prelazila preko redaka, kao da ih može natjerati da postanu istiniti ako ih dovoljno dugo bude gledala.
Njezina zbunjenost pretvorila se u muk. Marina više nije ništa govorila. Zurila je u crvenu mapu kao u izdajnika koji ju je iznevjerio pred svima.
— Zašto si to učinila? — pitao je Luka.
Izgledao je kao čovjek kojemu je netko upravo izmaknuo tlo pod nogama.
Marina je napokon podignula pogled prema Ivani.
— Zato što je ona strankinja u ovoj obitelji! — rekla je promuklo. U očima joj više nije bilo bijesa. Samo očaj osobe koja je izgubila kontrolu. — Ona nije naša. A vi jeste. Htjela sam da imamo nešto svoje.
— Vi već imate svoje — odgovorila je Ivana. — Svoj stan.
Prišla je stolcu i uzela torbu.
— Proslava je završena — rekla je, okrenuvši se prema Luki. — Ideš li sa mnom?
Luka je sjedio za stolom, prstima ukočenima oko njegova ruba. Najprije je pogledao majku, zatim ženu.
— Doći ću poslije — izgovorio je prigušeno.
Ivana je samo kimnula.
I to je bio odgovor.
— Ivana, pričekajte — ustao je i Marko. — Odvest ću vas. Ionako idem u istom smjeru.
━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━━
Praznina
Vožnja do grada trajala je oko sat vremena. Marko je vozio mirno, bez naglih pokreta, i nije uključio radio.
— Došao sam, zapravo, samo kao poznanik — rekao je odjednom. — A završio usred vrlo ružne predstave.
— Oprostite — Ivana je gledala kroz tamno bočno staklo.
— Nemate se za što ispričavati. Držali ste se besprijekorno.
Nije mu odgovorila.
Besprijekorno?
Dopustila je svekrvi da uzme ključeve. Dopustila joj je da kopa po njezinim papirima. Dopustila je da njezinu šutnju proglase slabošću.
Kad je ušla u svoj stan, nije upalila svjetlo.
Hodnik je bio tih. Nije se čulo brujanje televizora. Nisu škripale daske pod Lukinim teškim koracima.
Ivana je otišla u kuhinju. Stol je bio prazan i čist.
Izvadila je mobitel i otvorila sustav e-Građani. Zatražila je svježi zemljišnoknjižni izvadak. Nakon desetak minuta stigla je PDF datoteka.
Otvorila ju je.
Vlasnica: Ivana. Tereti i ograničenja: nisu upisani.
Njezino ime.
Samo njezino.
Spustila je telefon na stol. Upravo ondje gdje je donedavno ležala tuđa crvena mapa. Sada na tom mjestu nije bilo ničega.
I ta joj se praznina, prvi put nakon dugo vremena, učinila ispravnom.
Hoće li ikada više moći vjerovati ljudima koji sebe nazivaju obitelji?
