i da više nema uzmicanja ni pretvaranja da je sve samo prolazna obiteljska prepirka. Takvu Miju nikada prije nije vidio. Još prije godinu dana bila je blaga, popustljiva, gotovo uvijek spremna progutati vlastitu nelagodu samo da se izbjegne svađa. Trudila se udovoljiti njegovoj majci, pristajala je na kompromise, šutjela kad bi joj bilo teško. A sada je pred njim stajala žena koju nije mogao pokolebati ni njegov pogled ni majčine optužbe — mirna, čvrsta i odlučna.
— Mama — rekao je tiho, gotovo oprezno — možda bi stvarno bilo najbolje da…
— Što? — Tamara ga je presjekla, kao da nije sigurna da je dobro čula. — Zar si ti sada na njezinoj strani?
Marko je spustio pogled, izbjegavajući majčine oči.
— Ja sam na strani mira u ovoj kući — odgovorio je prigušeno. — I ako Mia kaže da više ne može ovako… možda joj doista treba vlastiti prostor.
Tamara nije rekla ni riječ. Samo se ukočeno okrenula i otišla u sobu koju je posljednjih mjeseci smatrala svojom. Ubrzo su se začuli zvukovi spremanja: šuštanje odjeće, otvaranje ladica, tupo udaranje kofera o pod. Svaki taj sitni šum prolazio je kroz Miju na neobičan način. Donosio joj je olakšanje, ali i peckavu krivnju, kao da je istodobno dobivala zrak i gubila nešto važno.
Marko joj je prišao.
— Mia… možda ipak nije trebalo baš ovako oštro? Ipak je ona starija žena.
— Starija, ali nimalo nemoćna — odvratila je Mia suho. — Ako je imala dovoljno snage preuređivati moj život po svojoj mjeri, imat će je i da uredi vlastiti.
Otprilike sat vremena poslije Tamara je stajala na pragu s dva kofera. Lice joj je bilo nepronično, tvrdo poput kamena, a usne stisnute u tanku ravnu crtu.
— Upamti, Mia — izgovorila je na odlasku — obitelj je svetinja. A ti je upravo razaraš.
— Ne — rekla je Mia mirno. — Ja je pokušavam spasiti. Od potpunog raspada.
Marko je uzeo kofere, pomogao majci sići do automobila i smjestio prtljagu. Mia je ostala kraj prozora i gledala kako odlaze. U prsima joj se kovitlalo nešto teško i nejasno: olakšanje se miješalo sa strepnjom, kao da je tek sada shvaćala koliko će tišina koja dolazi biti velika.
Kad se Marko vratio, pronašao ju je u spavaćoj sobi. Sjedila je na rubu kreveta i u rukama držala fotografiju s njihova vjenčanja.
— Mia — započeo je oprezno — žališ li zbog ovoga?
— Zbog čega? — upitala je, ne podižući pogled s fotografije.
— Zbog toga što si prema mami bila tako tvrda.
Tek tada ga je pogledala.
— A ti? Žališ li što si joj cijelu godinu dopuštao da moj život pretvara u nešto u čemu jedva dišem?
Marko je sjeo pokraj nje.
— Mislio sam da samo želi pomoći…
— Pomoći? — Mia se kratko, gorko nasmiješila. — Pomoć je kad pitaš treba li nekome nešto. Kad bez pitanja raspolažeš tuđim stvarima, tuđim prostorom i tuđim pravilima, to se ne zove pomoć. To se zove zauzimanje.
Neko vrijeme nisu govorili. Tišina se spustila među njih, ali ovoga puta nije bila prazna. Marko je pogledom prelazio po stanu kao da ga prvi put vidi. I doista, za tih godinu dana njihov se dom promijenio gotovo do neprepoznatljivosti. Posvuda su stajale majčine figurice, njezine sitnice, njezine slike na zidovima. Čak je i namještaj bio premješten onako kako je Tamari odgovaralo.
— Znaš — rekao je naposljetku — tek sada vidim koliko je malo tebe ostalo u ovom stanu.
Mia je polako kimnula.
— Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Svaki dan morala sam dokazivati da imam pravo na svoje mišljenje, na svoje navike, na svoje stvari.
— A mama… misliš da će se stvarno snaći?
— Naravno da hoće — rekla je Mia i ustala, prišavši prozoru. — Vidio si s kakvim je žarom preuređivala naš dom. Ona ima energije za deset ljudi.
