— Vaš sin — rekao je moj otac, pogledavši ravno u Filipa — prije nekoliko minuta oženio je moju kćer. U mojem restoranu. Na proslavi koju sam ja platio. A vi ste je pred svima ponizili.
— Filipe! — Marina se naglo okrenula prema njemu. — Reci nešto!
Filip je ostao sjediti. Pogled mu je bio prikovan za tanjur, a prsti stisnuti u krilu.
— Filipe! — ponovila je, ovaj put oštrije.
Ni riječ.
Otac se sada obratio njemu.
— Filipe — izgovorio je mirno — uz koga stojiš? Uz majku ili uz svoju ženu?
Filip je podignuo pogled. Najprije prema mom ocu, zatim prema Marini, pa prema meni.
— Ja… stvarno ne znam što bih rekao…
— Reci joj da ode — rekao je otac.
— Ali ona mi je majka…
— A Lana ti je supruga. Prije sat vremena obećao si da ćeš je voljeti i štititi.
Filip je otvorio usta, ali iz njih nije izašlo ništa.
Otac se ponovno okrenuo Marini.
— Gospođo Novak, napuštate restoran. Odmah.
— Vi mene ne možete izbaciti! — vrisnula je.
— Mogu. Vlasnik sam ovog mjesta i imam pravo udaljiti osobu koja narušava red. Kamere su sve snimile, a stotinu ljudi čulo je što ste izrekli. Možete otići sami ili ću pozvati zaštitare.
Marina je najprije planula u licu, a zatim problijedjela. Zgrabila je torbicu.
— Filipe, idemo!
— Ne — presjekao ju je otac. — Filip je moj zet. On je ovdje dobrodošao. Vi niste.
— Filipe! — viknula je Marina. — Ideš li sa mnom ili ne?
Filip je pogledao mene. Zatim svoju majku. Pa mog oca.
— Ja… moram poći s mamom…
— Ne moraš — rekao je otac.
— Ali sama je…
— Odrasla je žena — odgovorio je otac. — Znat će se vratiti kući.
Filip je ustao. Krenuo je prema njoj.
— Oprosti, Lana — dobacio je preko ramena. — Moram provjeriti da je dobro.
I otišao je.
S njom.
Kroz vrata restorana.
S vlastite svadbe.
Dvorana je ostala nijema. Stotinu ljudi sjedilo je kao ukopano, nesigurno treba li ustati, govoriti, pljeskati ili nestati.
Otac je prišao meni i uzeo me za ruku.
— Lana, zlato. Možeš li ustati?
Ustala sam, iako su mi koljena klecala.
Odveo me do mikrofona.
— Dragi naši gosti — rekao je. — Ispričavam se zbog ovoga što se dogodilo. Moj zet odlučio je napustiti vlastito vjenčanje. Sa svojom majkom. To je njegov izbor.
Zastao je. Iz džepa je izvadio rupčić i obrisao oči.
— Ali moja kći ostaje ovdje. I mi ćemo nastaviti slaviti. Jer ona to zaslužuje. Zaslužuje večer provedenu s ljudima koji je vole. I koji je poštuju.
Netko je prvi zapljeskao. Zatim još netko. Pa još jedan stol.
Ubrzo je cijela dvorana odjekivala pljeskom.
Stajala sam pokraj mikrofona, u vjenčanici, bez mladoženje.
Otac me zagrlio.
— Hoćemo li kući, zlato?
Odmahnula sam glavom.
— Ne. Ostat ćemo. Slavit ćemo.
— Jesi li sigurna?
— Jesam. U pravu si. Zaslužujem to.
Svadba se nastavila. Bez mladoženje. Bez svekrve.
Plesala sam s ocem. Zatim s bratićem, pa sa sestričnom. Jela sam tortu, smijala se stričevim šalama i pila šampanjac.
A svake sam minute očekivala da će se Filip vratiti.
Nije se vratio.
Oko ponoći izašla sam van. Sjela sam na klupu ispred restorana. Mjesec je visio visoko nad nama, a noć je bila tiha.
Otac je ubrzo izašao za mnom i sjeo pokraj mene.
— Kako si?
— Ne znam, tata.
— Je li zvao?
— Nije.
Otac je kimnuo. Neko je vrijeme šutio, a onda tiho rekao:
— Lana, mogu li ti nešto reći?
— Možeš.
— Filip je danas donio odluku. Njegova majka je nije donijela umjesto njega.
